Počela je nova haaška godina! Prema priznanju samog vladajućeg seksteta, teško će se moći nastaviti improvizacije spram Međunarodnog tribunala koji postupno, ali uporno reducira opcije suočavanja s međunarodno konotiranim ratnim zločinima počinjenim u Bljesku i Oluji. Dok opozicija ignorira činjenicu da je legislativu za suradnju s Haaškim sudom upriličio Franjo Tuđman, tražeći sada o tome referendum kao da je to najnebitniji dio odnosa s međunarodnom zajednicom, vlast je svjesna da će ignoriranjem svog mandata, odnosno tog problema, doživjeti međunarodni, a potom i domaći fijasko.

Sredinom tridesetih pred sličnim predizbornim dilemama našla se i tada vladajuća Konzervativna stranka u V. Britaniji. Ona je vjerovala da je javno mnijenje pacifističko i zbog toga odustala od utrke u naoružanju koje je moglo spriječiti Hitlerove apetite. Takvom je pristupu kumovala i opozicijska Laburistička stranka koja se istodobno borila i za otpor Hitleru i protiv ponovnog naoružavanja. U Hrvatskoj danas vlada slična situacija. Vlast je zatočena unutar propagiranog antihaaškog javnog mnijenja iz kojega je ne može trajno osloboditi ni Račanova oksimoronska mudrost: suradnja s Haagom — da, slanje hrvatskih optuženika — ne. Desna i srednja opozicija kuju drveno željezo svojim zahtjevima da se istodobno prekine svaki odnos s Haagom i izbjegne izolacija!? Budući da gospodarska klima ne igra za račun koalicije na vlasti, jasno je da bi progresivna izolacija i ideološki, a ne samo politički, koristila oporbi jer je autarkizam osnovna vrijednosna odrednica nacionalizma.

Tuđman je u tome uspio, ali je EU bio preblizu i ubrzo ostvario svoje prijetnje. Nakon Tuđmanove smrti EU je brzopletim optimizmom nagradio njegove nasljednike u nadi da će se pravna europeizacija Hrvatske napokon organski dovršiti. Chirac u razgovoru s Clintonom i mnogi drugi eurounijski lideri šalju poruke hrvatskoj vlasti da se od nje očekuje naplata računa za prekoračenje međunarodnih konvencija u Bljesku i Oluji. Vlada bi radi obrane legitimiteta oslobađanja Hrvatske trebala razobličiti mehanizme američkog "paralelnog sustava" planiranja radi propusta koji su taktički doveli do etničkog čišćenja Srba.

Kako u Hrvatskoj gotovo da nije suđeno ni na kokošarskoj razini, teorijski su smiješni zahtjevi da se već evo šest godina nakon Bljeska i Oluje "Hrvatima" sada odjednom sudi u Hrvatskoj. Kako to nije moguće, i taj paternalistički Haag je realniji od ovog kontraproduktivnog odugovlačenja. Jer da se 1995. sudilo pojedincima za ono što većina u Domovinskom ratu nije radila već se toga gnušala: ubijanje civila, rušenje kuća, pljačke i palež — haaška priča ne bi ni tangirala Hrvatsku.

Ovako je taj čir individualnoga grijeha nepotrebno rastao i prijeti svojim nacionalističkim raspuknućem, budući da se omogućavatelji tih ratnih i poratnih masakara brane socijalizacijom vlastite arbitrarne dekriminalizacije kao da se peticijama može nadomjestiti juristički postupak i pravda. I zato je Stipe Mesić u pravu kad kaže da neki general nije kriv zato što je general, već ako je kriv, budući da su pred zakonom svi jednaki.

Nakon Oluje našao sam se na Brijunima kada su glavni projektanti i izvođači Oluje imali analizu te vojne akcije s američkim mentorima. Već se tada bilo svjesno odgovornosti za hrvatske vojne žrtve u Oluji nastale nepoštovanjem naredbi i stege o čemu se javno nikada nije željelo prodiskutirati. Neke su jedinice protiv komandi iz Glavnog stožera prisiljavane na juriše ne bi li se lokalni ili županijski čelnici što prije slikali na oslobođenom teritoriju.

Za haaške istražitelje Oluja predstavlja čistu "negativnu generalizaciju" zbog posljedica masovnog egzodusa — naravno ne pobunjeničke soldateske nego srpskih starosjedilaca. Ali ako je haaški proces zapravo suđenje jednoj politici, tada bi se u obzir trebala uzeti i totalnost regionalne i europske politike nečinjenja i omogućavanja Miloševićeva genocidnog klatna. Jedno je posve sigurno: Bljesak i Oluja 1995. nisu uzrokovali etničko čišćenje Hrvata iz okupiranih dijelova Hrvatske od strane Srbije i Crne Gore 1991.!