Haaško vruće kestenje više se ne može prebacivati iz ruke u ruku hrvatskih dužnosnika. Događanja na hrvatskoj političkoj sceni potvrđuju da to pitanje traži sve više jasnih i brzih odgovora, ako se želi izbjeći naelektrizirana politička atmosfera bez koje nisu mogli proći ni blagdanski dani u Hrvatskoj. Naime, ponašanje noja neće pomoći da se taj problem riješi, pa je zato nužno otvoriti dijalog s Haagom (ma koliko to bilo i teško i mučno) da se razjasne mogući nesporazumi i dvojbe. Osim toga, nužno je postaviti neke granice preko kojih Hrvatska kao suverena i samostalna država ne može ići, poglavito kad je riječ o široko shvaćenoj objektivnoj odgovornosti. Umjesto optužbi da neki u vladajućoj koaliciji »potpiruju vatru« i da drugi »iskaču iz dogovora«, znatno bi se više postiglo da se pokuša usuglasiti barem minimum nacionalnih interesa. Prije svega, nužno je zaštititi dignitet Domovinskog rata slijedom zaključaka Hrvatskog sabora o čemu jamačno ne bi bilo teško postići konsenzus svih političkih stranaka u Hrvatskoj.

Upravo Vladinih 13 točaka o suradnji s Haagom na tom je tragu. No, koliko će to biti težak put potvrđuje i odgovor Carle del Ponte na tih 13 točaka po kojem je za nju razočaravajuće takvo ponašanje Vlade te tvrdnja da ju one ne obvezuju. To je ujedno i potvrda činjenice da Haag nije samo tehničko pitanje, kako su neki govorili, već prije svega političko na što je još prošlog ljeta upozorio Zdravko Tomac kao zloguki prorok, rekavši da Hrvatska mora reći dosta optužnicama po široko shvaćenoj objektivnoj odgovornosti. Dapače, kad je riječ o Haaškom tribunalu, voda je došla do grla, jer optužnice, što stvarne, a što »iz dobro obavještenih izvora«, svakodnevno se lijepe na drugu adresu bivših i sadašnjih hratskih vojnih, ali i civilnih dužnosnika, prijeteći da »objektivno« posvade sve »subjektivno« u Hrvatskoj. Potom bi po načelu »mir, mir nitko nije kriv« bilo vrlo jednostavno nametnuti »raznolika rješenja« za ovu regiju.

Carla del Ponte uskoro stiže u Zagreb. Prema nekim informacijama s - optužnicama. Vlada je poslala Haagu svojih 13 točaka, a hrvatski dužnosnici ističu da neće raditi po diktatu Haaga, već po sistemu ravnopravnih stranaka koje do rješenja dolaze dijalogom, a ne naredbama samo s jedne strane. Istodobno, slučaj Stipetić (i ne samo taj) sve više podsjeća na činjenicu da Haag namjerava suditi gotovo svima koji su sudjelovali u Domovinskom ratu, a Oluja i Bljesak (nastavi li se s optužbama i optužnicama) bile bi akcije za etničko čišćenje Srba, a ne ono što su uistinu bile - osobodilačke akcije u kojima je Hrvatska vojska oslobodila naš okupirani teritorij. Kako inače tumačiti crno na bijelom ispisane riječi Carle del Ponte po kojima je Hrvatska napala »srpsku republiku krajinu i njezin glavni grad Knin«? Dakako, to nije jedino pitanje koje bi se ovih dana moglo postaviti glavnoj haaškoj tužiteljici kad stigne u Hrvatsku. Među ostalim, hrvatsku bi javnost zanimalo gdje je u svim tim »subjektivnim i objektivnim« optužbama Haaškog suda nestalo 12.000 hrvatskih žrtava i gdje su se izgubili njihovi egzekutori? Ima li na optuženičkoj klupi u Haagu optuženih za »prekomjernu uporabu topništva« na gotovo sve hrvatske gradove? Zašto se proziva samo pobjednička Hrvatska vojska temeljem objektivne zapovjedne odgovornosti, a gotovo amnestiraju i jugoarmija i četnička paravojska?

Mnogo je pitanja na koja hrvatska javnost čeka i ima pravo čuti odgovore Tribunala. Naime, suradnja s Haaškim sudom jamačno se ne može izjednačiti isključivo s obvezama, a bez ikakvih prava Hrvatske. Na hrvatskoj je vlasti da izbori barem status ravnopravnog sugovornika s Tribunalom i to što prije dok Haag ne podijeli Hrvatsku, na njezinu nesreću, a na radost onih kojima je i tako još od 1991. godine samo trn u oku koji što prije treba »iščupati« sa zemljopisne karte Europe.