ZAGREB, 2. siječnja - Sve teži ekonomski uvjeti, pad standarda, gospodarska i politička izolacija Hrvatske samo su dio, za mnoge i presudan dio razloga zbog kojih je prije godinu dana koalicija ostvarila svoju veliku izbornu pobjedu. Čini se i veću nego što je sama očekivala. Upravo na tim temeljima rastućeg nezadovoljstva padom standarda, sve težim uvjetima poslovanja... gradile su se i predizborne parole i ispucavala obećanja.

Činjenica je da se uspjesi i neuspjesi nove vlasti lome gotovo isključivo preko leđa Vlade. Jer, Vlada je ili bi trebala biti koalicija u praksi, odnosno produljena ruka za ispunjenje obećanja. Činjenica je da su govorili svi, a ispunjava ili ne ispunjava Vlada. Također je činjenica da od svih koji su govorili u predizbornom razdoblju, u Vladi sjedi tek dvadesetak. Tu je i činjenica, koju su u prigodama poput ove gotovo svi voljni zaboraviti, da je prošla jedna godina, a mandat za ispunjenje obećanja je pune četiri.

Međutim, prema razvoju događaja, promatračima se čini da u vrijeme dok je sadašnja vlast bila opozicija, a posebno u vrijeme kada se praktički znalo da će do promjena doći, nije bilo adekvatne pripreme. Svi planovi bili su na razini koncepta, a trebalo je imati provedbene planove.

Činjenica je da je proračun u prošloj godini rađen podosta na brzinu i na temelju predloška koji su ostavili prethodnici i da tek proračun za 2001. odražava pravi put prema promjenama. Takve su bile okolnosti. Da, ali proračun je koalicija već morala imati u džepu. Osnovni parametri bili su poznati (kroz ranije proračune ili kroz privremeno financiranje za prva tri mjeseca 2000.), jednako kao i željeni cilj.

Svaka borba zahtijeva i vrijeme i pripremu. Međutim, priprema se za većinu toga mogla odraditi i u predizbornom razdoblju. U skladu s time bila je i prva poruka koju je Madeleine Albright, državna tajnica SAD, uputila novoizabranima pri prvom posjetu Zagrebu: »Najteže poteze povucite odmah«. Istina, dio ih je povučen što je umanjilo popularnost izvršitelja, ali dio nije i to zato što pripreme nisu obavljene na vrijeme.

No, ono što bi se o novoj vlasti moglo reći nakon godinu dana je i to da, jednako kao i javnost, nije do kraja znala što znači vladati u koaliciji, da nije znala ili željela svoje stranačke interese prilagoditi i žrtvovati državnim interesima. Dakako, ima i iznimaka koje potvrđuju pravilo. Međutim, ta znanja o koalicijskom vladanju, koja podrazumijevaju ne samo snagu prema van već i snagu prema unutra, trebalo je postaviti na višu razinu prije izbora. Možda se to i moglo, ali je vjerojatno malo tko ocjenjivao potrebnim, jer vlast je bila tek korak daleko.

Jasno je da se unutra koalicijski odnosi grade i definiraju u ovih prvih godinu dana. Na to se mora priviknuti i hrvatska javnost u koju su sada lakše stizale brojne informacije (pitanje koliko točne) o odnosima unutar vlasti. Prije su se neke stvari rješavale na zatvorenim sjednicama raznih tijela, zanimljivih i zvučnih naziva. Sada je ipak nešto drukčije. Međutim, ako i postoji institut »šestorke«, odnosno skupa predsjednika stranaka vladajuće koalicije, teško se sjetiti nekih konkretnih, pisanih (po tome i obvezujućih) odluka. Postoji samo koalicijski sporazum i, barem u javnosti, ništa osim toga.