Razočaran sam. Mislio sam da će nova vlast nakon 3. siječnja napraviti nešto, da će problemi nezaposlenih i zaposlenih, umirovljenika i onih koji će to uskoro postati, biti riješeni, a ne da će najprije htjeti sebe zbrinuti. Tako mi je, po sjećanju, govorio u silvestarskoj noći jedna od birača koji su prije točno godinu dana pohrlili na glasačka mjesta, želeći ne samo promijeniti vlast nego i dočekati rezultate te promjene vlasti.

Razočaranje o kojem je riječ psihološke je naravi, ali govori i o ogromnim očekivanjima koje hrvatski građanin općenito ima od politike. Njega intimno malo zanimaju problemi na koje je nova viast naišla, složenost stanja u kojem se gospodarski i politički Hrvatska zatekla na isteku hadezeove ere. Većina naših Ijudi navikla je na političke poteze koji će odmah dati rezultat, svi vjeruju u brzu i pravodobnu reakciju iz koje se vidi odlučnost vladajućih.

Kada se, dakle, sumiraju učinci prošlogodišnjih siječanjskih izbora ovakvo rezoniranje prosječnog birača - solidno obrazovanog, ekstremizmu nesklonog i strpljivog pripadnika osiromašenog ali još "držećeg" srednjeg sloja društva - valja imati na umu. Može se, naime, naći olakotnih okolnosti za koaliciju na vlasti zbog kojih “stvari nisu krenule u pravcu kako je to većina očekivala", no i unutar sebe i "marketinški" prema biračima, vlast mnogo toga nije odigrala kako treba. Najvažnije se čini to, da se stječe dojam kako ih je, unatoč utemeljenim predviđanjima, pobjeda na izborima zatekla. Kako drukčije protumačiti spoznaju da su gotovo ponovili “grešku” HDZ-a koji je od 1995. do 2000. godine uporno tvrdio kako ih je rat omeo u razrješavanju mnogih problema u državi i društvu.

Kao što rat nije bio nikakvo opravdanje da u njegovoj pozadini znalci ne pripremaju pravnu i svaku drugu infrastrukturu koja zemlji mora omogućiti razvoj, tako i sada nema opravdanja za saznanje da vladajuća šestorka svoj dugi opozicijski staž nije iskoristila da u cjelinu reformi i nužnih preinaka, zakonske i druge vrste, uđe s praktički gotovim materijalima. Pa čak i da je zbog raznorodnosti vladajuće koalicije bilo (i jest), potrebno međustranačko usuglašavanje i poštovanje duge, ali demokratski nužne i neizostavne, procedure posao bi bio lakši i jednostavniji da su barem utvrđeni principi i pogledi o ključnim područjima koje treba riješiti. Konkretno? U najmanju ruku je čudno da ni nakon godinu dana zajedničke vlasti stranke šestorke nemaju jedinstven stav o odnosu prema Haškom sudu, a po mom sudu djeluje još gore što u vlasti nema minimuma konsenzusa oko problema što prioritetno naglasiti, socijalu ili poduzetnišivo. Pojedinačno navođenje zakona čije se donošenje oteglo, koji kasne ili su ostali manjkavi, a što se dobrim dijelom da pripisati “nepripremljenosti”, daleko bi nas odvelo.

Dakle, glavni je problem vlasti što se u mnogim stvarima zapetljala, što djeluje neodlučno i što od početka, pa i prije samih izbora kada se već znalo da će HDZ sigurno izgubiti vlast (vox populi tu je nepogrešiv), nije imala petlju jasno i glasno kazati što se može i do kada napraviti, koliko se i zašto svi moramo strpjeti. Ključni Ijudi iz vlasti, na žalost, to su počeli činiti malo prekasno da bi djelovali uvjerIjivo. Kao u priči o zastupničkim i dužnosničkim plaćama. A kada fama počne kružiti, to su spoznali i čelnici SKH krajem 80-tih i čelnici HDZ-a krajem 90-tih, postaje kasno za racionalne argumente koje će se bespogovorno prihvatiti.

No, u godinu dana od promjene vlasti imali smo se, srećom, prilike uvjeriti u pojave i dogadaje koji navješćuju “bolje sutra”. Prije svega, najveći je dobitak spoznaja da promjena vlasti ne proizvodi nikakvu “katastrofu”, odnosno riječ je o oslobađanju birača koji su konačno stekli svijest da im u rukama leži glasački listić kao moćno sredstvo, "na znanje i ravnanje” političkim garniturama i na vlasti i u opoziciji. Osim toga, uza sve nesporazume, svađe i afere, protekle je godine vođena nepatvorena demokratska politička borba, lišena jednog mentora i pravila igre koje određuje najmoćniji. Korak naprijed je i prvo hrvatsko koalicijsko iskustvo na državnoj razini, koje će biti dragocjeno koliko god da ova postojeća koalicija bude trajala, ali i prekid s iluzijom da nam bilo što može pasti “na tanjur s neba”, bez našeg napora i htijenja.

Od 3. siječnja 2000. do danas prošlo je 365 dana kojima bi zajednički nazivnik bio razdoblje između razočaranja i nade, Možda bismo sve to skupa mogli nazvati i otrežnjenjem, shvaćanjem poslije “pijane prošlogodišnje siječanjske noći” da je vlast mnogo toga ostala dužna, ali još uvijek nije potrošila sav kredit s odgodom plaćanja koji međutim vrlo brzo dospijeva na naplatu.