Kad je ubijen Milan Levar, čovjek koji se u Gospiću, gradu gdje se i danas osjeća strah pred onima koji su tijekom velikosrpske agresije u smrt odvodili svoje politički ili nacionalno nepodobne susjede, usudio svjedočiti o ratnim zločinima, oni koji su te zločine sponzorirali cinično su poručivali da je u vrijeme dok su oni vladali Levar bio živ, a za velik dio javnosti ubijeni je bio tek »kontroverzni« svjedok. Tragična istina traje i danas - sin i udovica hrabroga Gospićana žive u oskudici, bez ozbiljne pomoći zajednice za čije je dobro njihov otac i muž svjedočio i zbog čega je ubijen. Tek je slabašni, ali ugledni Građanski odbor za ljudska prava pokrenuo zakladu za pomoć Levarovu sinu, a Hrvatski helsinški odbor odao poštovanje ocu i sinu nagradom »Aleksandra Zec«.

Kraj prošle godine obilježen je napadom na uglednoga dubrovačkog odvjetnika Srđa Jakšića. Jakšić je jedan od malobrojnih hrvatskih odvjetnika koji su u teškim godinama protudemokratskoga poretka mogli biti na čast cehu - čovjek svjestan činjenice da odvjetništvo nije tek običan biznis, već javna služba. Branio je one što ih nitko drugi nije htio braniti, sudjelovao je u mrežama ljudskopravaških organizacija i sudjelovao u monitoringu suđenja u koja sam, kao odvjetnik, nije bio uključen.

Kao član Hrvatskoga pravnog centra i suradnik drugih organizacija za zaštitu ljudskih prava promicao je ideju vladavine prava, a boriti se za te demokratske vrijednosti u Dubrovniku je sigurno bilo teže, nego u Zagrebu. Oni koji nastoje relativizirati značenje napada na Jakšića odmah su lansirali tezu da se radi o »kontroverznom« odvjetniku, a od toga do konstatacije da je, jednako kao i Levar, zaslužio ono što mu se dogodilo samo je jedan korak. Uostalom, je li Jakšić za demokratsku većinu u Dubrovniku »kontroverzan«?

Dubrovnik je još 1997. dobio lokalnu vlast sastavljenu od demokratskih političkih stranaka, a krajem 1998. na prijevremenim županijskim izborima koalicija demokratskih političkih stranaka uvjerljivom je dvotrećinskom pobjedom najavila izborni trijumf na nacionalnoj razini, što se ostvario prije godinu dana. Dubrovačka je regija bila prva u kojoj su nevladine organizacije (GONG i HHO) nadgledale izborni proces. Tada je, naime, Ustavni sud na čelu s časnim Jadrankom Crnićem presudio da nestranački nadzor izbora nije u suprotnosti s izbornim zakonom, čime je otvoren prostor civilnim akcijama kakve su bile kampanje Glas 99. i GONG-ova akcija nadzora parlamentarnih izbora.

Dubrovnik, dakle, nije grad u kome većinu čine mračni tipovi, skloni ksenofobiji i progonu neistomišljenika. Uz Dubrovnik se, doduše posredno, vezuje još jedan skandal s kraja prošle godine, onaj što ga je izazvao Ivo Rojnica, dubrovački ustaški stožernik i potpisnik rasnih uredbi iz 1941., a poslije Tuđmanov kandidat za »poklisara« u nekoj južnoameričkoj državi. Taj neupitni ratni zločinac ovih dana u fašistoidnom kvazikulturnom časopisu zagovara progon iz Hrvatske svih Srba što su se od 1918. do 1990. uselili u Hrvatsku. Da nema »kontroverznih« Viktora Ivančića i njegova Feral Tribunea, demokratska javnost za skandal vjerojatno ne bi ni saznala.

Skandaloznija od pisanja ostarjela fašista svakako je činjenica da Rojničin tekst objavljuje tjednik što ga sponzorira Ministarstvo kulture, novcem hrvatskih poreznih obveznika. Konzekventno, Rojnica, kao »publicist« u kulturnom časopisu koji financira država, i danas, kao u vrijeme Tuđmana kad je trebao postati »diplomatom«, predstavlja »oficijelnu« Hrvatsku, a Srđ Jakšić je »kontroverzan«. Urotničke organizacije, koje prepoznajemo kao »obavještajno podzemlje«, što je poput ostataka ruskoga KGB-a sraslo s lokalnim kriminalnim miljeom, teško podnose one koji su im spremni stati na put, suprotstavljajući njihovoj strahovladi princip vladavine prava.

Osim pravnog sustava, društvu je potrebna i moralna čvrstina, sustav vrijednosti kao uporište proračunljivu ponašanju. Iz moralne kaljuže, u koju nas je uveo moralni relativizam prošlih protudemokratskih sustava, može nas izvesti samo oslanjanje na moralne vertikale - kakva je Ivan Supek i kakva je bio Vlado Gotovac. Slaviteljima moralnog relativizma Gotovac je bio kontroverzna osoba (a za neosuđenoga atentatora na njega, nekog Tuđmanova pretorijanca Brzovića, našlo se razumijevanja), »kontroverznoga« je Supeka pak na čelu nacionalne Akademije zamijenio moralni relativist, koji je od najviše znanstveno-kulturne institucije učinio karikaturu. »Kontroverzni« su po tim mjerilima i Vjekoslav Vidović i Vladimir Primorac, nekadašnji suci koji su se »zakona držali kao pijani plota«.

Krajnje je vrijeme da se prestane tolerirati stanje u kome se ljude, što drže do apstraktnih moralnih principa više nego do materijalnih probitaka, pa i do vlastite sigurnosti, naziva »kontroverznima«. Reakcija Odvjetničke komore i njena predsjednika Ranka Pelicarića, ali i dubrovačkog odvjetničkog zbora, na napad na njihova uglednog kolegu signal je da se moralne vrijednosti hrvatskoga društva ipak bude. Jednako glasnu reakciju valjalo bi, međutim, očekivati i od oficijelne politike. Od političke bi deklaracije ipak više vrijedila odlučna akcija kažnjavanja odgovornih u policiji, koji uglednim građanima nisu osigurali sigurnost, a nakon napada na njih toleriraju »moralni relativizam« i nazivanje tih ljudi »kontroverznima«. Takva se reakcija s pravom očekuje kao dio mandata što su ga demokratske stranke dobile od biračkog tijela.