Vjesnik: 04. 01. 2001.

Haag - da, ali po istim kriterijima za sve

JURICA KÖRBLER

Kada se za koji dan Ivica Račan sastane s Carlom del Ponte vjerojatno će se već znati hoće li na adrese hrvatskih generala stići pozivi iz Haaga. Zbrka koja se od ljeta stvara na relaciji Haag-Zagreb dodatno je frustrirala hrvatsku javnost, posebno nakon najava da bi Haaški tribunal mogao otvoriti pitanje zapovjedne odgovornosti za Oluju i Bljesak. Nisu te frustracije uopće povezane s pitanjem treba li, ili ne treba suditi za zločine koji su počinjeni tijekom Domovinskog rata. Svima u Hrvatskoj, pripadali oni uvjetno nazvanoj ljevici ili desnici, jasno je da su na žalost, počinjena i neka zlodjela, ali su ih počinili konkretni pojedinci. Posve je legitimno pravo Hrvatske da postavi pitanje ne samo sudu u Haagu već i međunarodnoj javnosti, zašto se ne sudi i onima koji su bili inicijatori zla na ovim prostorima, čiji su zločini zgrozili civilizirani svijet, a građanima Hrvatske donijeli toliko zla da će njegove posljedice osjećati i generacije koje tek dolaze.

Ostavimo za trenutak Slobodana Miloševića i sve spekulacije o tome da bi njegovo suđenje uzdrmalo i neke svjetske moćnike. Sjetimo se samo notornih zločinaca poput Mile Martića, Milana Šljivančanina ili visokih oficira bivše JNA i kasnije »Jugoslovenske vojske«, poput rušitelja Zadra Momčila Perišića, sada jednog od predvodnika srpskog »demokratskog« kursa. Ili, ako načas ostavimo Srbe na miru, što je s onim bošnjačkim »kadrovima« koji su harali Posavinom, Sarajevom i tužnoj knjizi balkanskog pakla dali svoj veliki »doprinos«?

Ne treba robovati teorijama o međunarodnim zavjerama, ali s pravom se postavlja pitanje zbog čega se isti principi danas ne primjenjuju za Hrvate, Srbe i Bošnjake. Jer da nije tako, već bi davno samozvani kninski šerif Mile Martić bio u Haagu, a ne u Beogradu, a ne bi bilo sporno ni kada će se uopće Koštunica udostojiti razgovarati o tome hoće li evidentne zločince poslati u Haag. Bez obzira na stranačku podijeljenost, hrvatska politika ovaj bi put trebala biti potpuno jasna. Suradnja s Haagom da, ali pod jednakim uvjetima za sve, što znači i po istim kriterijima, ali i istim tempom. Miloševića više nema, pa nema tako ni opravdanja da »druga strana« odbija svaku suradnju. Vjerodostojnost Suda u očima Hrvata bit će pojačana onog trenutka kada će rušitelji Vukovara, Dubrovnika, Zadra, Karlovca, ali i Zagreba praviti društvo Blaškiću, Kordiću i drugima. Jer, ostane li na tome da pozivi stižu samo na adrese Hrvata, bit će posve opravdano pitanje ne želi li se zaista od strane Haaga, pa i cijele međunarodne zajednice, stvoriti atmosfera da su zločine činili samo Hrvati.

Hrvatska ne smije - a pod dirigentskom palicom premijera Račana sigurno i neće - dopustiti da bilo tko proziva isključivo Hrvate, pa dovodi u pitanje Domovinski rat a time i stvaranje hrvatske države, bez obzira je li to ili nije scenarij nekih krugova svjetske politike. Zato ključnim ljudima hrvatske politike, prije svega Račanu i Mesiću, treba ostaviti manevarski prostor do kojega mogu doći isključivo u politički mirnoj atmosferi u zemlji, da Carli del Ponte razumno objasne kako nije sporno razgovarati o zločinima počinjenim s hrvatske strane, ali da je sporno to, što se otvara pitanje zapovjedne odgovornosti hrvatskih generala za oslobađanje Knina, dok još uvijek nije otvoreno pitanje zločina koji su u tom istom Kninu počinjeni prema Hrvatima i Hrvatskoj.