U jednom opuštenom razgovoru prije nekoliko dana ministar gospodarstva Goranko Fižulić priznao nam je kako tijekom svojih službenih razgovora s inozemnim kolegama vrlo često susreće i direktore privatnih kompanija koji traže poslove u našoj zemlji. Stoviše, njihove namjere posve otvoreno podupiru političari s kojima Fižulić razgovara. Kada dođu u Hrvatsku, znači, politika i biznis sjede za jednim stolom. To je neugodno iznenadilo ministra gospodarstva, jer se uglavnom radi o političarima koji nam prijepodne drže lekcije o demokraciji, a poslijepodne lobiraju za privatne interese. Međutim, nema ništa čudnog u tome: američki i europski političari igraju se politike kod kuće, a kad otputuju u inozemstvo glavna im je briga kako svojim gospodarstvenicima osigurati nova tržišta i nove poslove. Lobiranje za hrvatske gospodarske interese u svijetu naš je veliki problem jer ga uglavnom - nema. Mjesta ekonomskih atašea pri hrvatskim veleposlanstvima uglavnom su bile sinekure za podobne i tek je nedavno nova vlast počela ciljano popunjavati te funkcije. Od dvije tisuće lobističkih ureda smještenih u sjedištu Europske unije, u Bruxellesu, niti jedan nije hrvatski! U njemačkom parlamentu Turska ima stotinjak lobista, a Hrvatska ni jednog. Takvih primjera moglo bi se sigurno naći bezbroj i mi se ne trebamo ljutiti zbog toga što inozemni političari čuvaju leđa svojim biznismenima, već se moramo upitati zašto naši ne čine isto. Zanimanje za hrvatske demokratske promjene od prije godinu dana odavno je splasnulo, pogotovo nakon promjene režima u Srbiji. Strance sada mnogo više zanima je li sigurno ulagati u Hrvatsku i još više, je li Hrvatska isplativa destinacija za biznis. Činjenica što u proteklih godinu dana nije do kraja doveden ni jedan inozemni investicijski projekt - kao što su, primjerice, tvornica odjeće Benetton, tvornica mobitela Flextronic, kožara Varaždin - najbolje govori da nešto ne štima.

I što je i s probojem hrvatskih tvrtki I i proizvoda u inozemstvo. To nije i ne smije biti samo posao Ministarstva gospodarstva, kao što se uglavnom smatra.

Ako će se cjelokupna ekonomska promidžba Hrvatske i međunarodna gospodarska suradnja svesti na Fižulićeva putovanja, onda možemo zaboraviti na velika ulaganja, rast izvoza i nova radna mjesta. Osim toga, lobiranje uopće ne mora uvijek biti povezano ni sa službenim izaslanstvima i pohodima naših političara. Dobar primjer posrednog lobiranja aktualni je pokušaj bivše tvrtke predsjednika Mesića da u Libiji dogovori posao uvoza nafte u Europu, u kojemu bi Hrvatska imala ulogu ulaznih vrata.

Ako je Mesićev ugled iz prošlosti dovoljan za ugovaranje tog posla, nema razloga da se ne iskoristi. To što bi udjela u libijskom poslu trebala imati i državna Ina, iako projekt ne ide preko Vlade, nikome razumnome ne bi trebalo smetati. Vodeći hrvatski menadžeri moraju napokon moći opravdati svoje dobro plaćene funkcije, bez obzira na to jesu li državni ili privatni. A opravdat će ih samo ako svojim kompanijama osiguraju nove poslove i nova tržišta. Od političara se očekuje da im pomognu tako što će po svijetu manje raspredati o svojim demokratskim postignućima, a više nuditi kataloge s investicijskim projektima i konkurentnim hrvatskim proizvodima.