ZAGREB, 3. siječnja - Objašnjenja treba li, zašto i kada Slobodana Miloševića kao optuženika za ratne zločine izručiti Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu sve su brojnija, ali i sve intrigantnija. Zapad, predvođen američkim dužnosnicima, od tog nauma navodno neće odstupiti ni po koju cijenu. Službeni se Beograd istodobno trudi dokazati da bi bilo pametnije suditi mu kod kuće »jer je svom narodu počinio najviše zla«, spominjući pritom odgovornost za krađu narodnog novca i glasova, ali ne i smišljeno uništavanje ljudskih života. Svakako, Milošević se u dogledno vrijeme ničemu dobrom ne bi smio nadati pa se dramatično, uz podsjećanja na sve »zasluge« koje je stekao u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije, u svjetskom tisku najavljuje dolazak glavne tužiteljice Suda za ratne zločine Carle del Ponte u Beograd.

Naoružana optužnicom podignutom zasad samo zbog zločina na Kosovu, tužiteljica će doći kako bi »podsjetila« novoizabrane čelnike Srbije i SRJ da Miloševića trebaju uhititi i predati Haagu. Razgovarajući s američkim senatorima, jugoslavenski ministar pravosuđa Momčilo Grubač opetovao je omiljenu repliku da jugoslavenska pravosudna tijela trebaju riješiti pitanje odgovornosti pripadnika bivšeg režima, pa tako i njihovu odgovornost za ratne zločine. Zanimljivo je da je senator Aarlen Spector na to kazao kako bi se »Miloševiću prvo moglo suditi u Jugoslaviji, a zatim i pred Haaškim tribunalom«. Sličnom se idejom bavi i Washington Times: »Zašto ne pustiti bivšeg diktatora da se sa svojim žrtvama suoči na njihovu teritoriju? Možda je prerano, možda su njihovi strahovi previše svježi da bi mu se sudilo prvo u Srbiji. Ali, dok god ne presude čovjeku koji ih je zlostavljao više od desetljeća, njihova prošlost je i dalje njihova sadašnjost«.

Varijacijama na temu uhićenja i suđenja Miloševiću pridružio se i budući srbijanski premijer Zoran Đinđić. Samo nekoliko dana poslije republičkih izbora, on je objasnio da onaj tko je imao plaću 400 njemačkih maraka, a kupio je kuću koja vrijedi tri milijuna DEM, sigurno je zloporabio položaj, i već bi zbog toga Milošević trebao biti u zatvoru ili barem saslušan. Đinđić je obećao i ukidanje posebne policijske pratnje koju Milošević ima stanujući, navodno, sa suprugom Mirom Marković u jednom vojnom objektu u beogradskoj elitnoj četvrti Dedinju.

Nekoliko dana kasnije, u njemačkom Spiegelu, na pitanje bi li dopustio da Milošević napusti zemlju, Đinđić je odgovorio: »Zašto ne? Ne moramo ga zadržavati po svaku cijenu, bilo bi loše kad bismo mu dopustili da unatoč svim dokazima protiv njega mirno živi u Srbiji. No, prije nego što ode, zatražio bih od njega detaljne podatke o bankovnim računima«. Uz tumačenje da se u sljedećim mjesecima »ne razmišlja o Miloševićevu izručenju«, Đinđić je dodao i jedno zanimljivo objašnjenje: »Carla del Ponte najprije bi trebala pogledati naše zatvore. Naši građani žele Miloševića vidjeti tamo, a ne na Haaškom sudu koji je u usporedbi s našim zatvorima hotel s apartmanima i knjižnicom«.

I dok se na relaciji Haag - Washington - Beograd uvećava zbrka oko toga čija će se ruka pravde domoći Miloševića, rastu i špekulacije o njegovu privatnom životu. Nakon Pekinga, gdje je unatoč šest putovnica vraćen s aerodroma njegov sin s obitelji, i Moskve koju je morao napustiti njegov brat bivši veleposlanik, kao mogući Miloševićev azil spominje se Kuba. Mreža Euro-news u Portugalu i Španjolskoj nije uspjela potvrditi nagađanja da će Milošević sa suprugom otići tamo gdje je »na odmor« otišla njihova kći s bivšim direktorom Politike. Grčka, gdje Miloševići navodno imaju barem vilu ako ne i cijeli otok u vlasništvu, više se ne spominje. Navodne milijune dolara koje je Milošević, uz pomoć lojalnih službenika, protuzakonito prisvojio, teško je zbrojiti jer ih na desetke ima od Švicarske, Cipra i Libanona, do Rusije i Kine na tuđim tajnim računima. Priče postaju sve napregnutije, a čitavo to vrijeme Milošević u Srbiji glumi perspektivnog političkog lidera. Naznaka o epilogu još nema.