U javnost je za sada »procurilo« nekoliko imena, a jedno od upečatljivijih je svakako Agata Račan. Njenu stručnost nitko ne dovodi u pitanje, no otežavajuća joj je okolnost to, što je bivša supruga premijera Račana. Eventualni ulazak Agate Račan u Ustavni sud postaje još delikatniji time, što je premijer Račan već bio izložen optužbama zbog nepotizma budući da je njegova sadašnja supruga Dijana Pleština postala savjetnicom u Ministarstvu vanjskih poslova.

Svojom listom kandidata izašla je i Udruga hrvatskih sudaca koja je za ustavne suce predložila nekadašnje ugledne članove Ustavnog suda Jadranka Crnića, Mladena Žuvelu i Hrvoja Momčinovića. Iako ostaje otvorenim bi li oni pristali biti članovima Ustavnog suda, riječ o ljudima s neupitnim stručnim i moralnim integritetom.

Izbor novih ustavnih sudaca (bira ih Zastupnički dom) za vlast će biti vrlo osjetljivo ne samo stručno i političko, nego ponajprije moralno pitanje. Još su, naime, svježe »rane« oko izbora sadašnjeg saziva Ustavnog suda. Javnost još uvijek nije zaboravila zakulisne igre i u konačnici sramne nagodbe između tada vladajućeg HDZ-a i ondašnje oporbe, čiji je rezultat da su u Ustavni sud ušle ne samo stručno, nego još više moralno vrlo problematične osobe. Paradigma za to bio je ulazak u Ustavni sud Vice Vukojević. No, na blato je nabačeno i malo glazure, pa su u Ustavni sud ušli i eksperti poput Jasne Omejec.

U proteklih nešto više od godinu dana, koliko traje mandat sadašnjeg saziva Ustavnog suda, pokazalo se da su »uzde« čvrsto u rukama njegova predsjednika dr. Smiljka Sokola. Neovisno o sastavu Ustavnog suda, u kojem u velikom broju pretežu kadrovi koji su u sudstvu prije uporno provodili HDZ-ovu politiku, Sud je donio i nekoliko vrlo hrabrih odluka i u vrijeme HDZ-ovih mandata. I sâm nekad HDZ-ovac, Sokol uspješno drži »u zaptu« kadrove bivšeg režima koji su u Sudu zapravo u većini. Njima su za rješavanje bili dodjeljivani uglavnom nevažni predmeti, oko kojih nisu trebali previše »razbijati glavu« , no Sokolu nikad nije bio problem priskrbiti njihove glasove i za odluke za koje se zna, da im zapravo nisu po volji. Ipak, čini se kao da je Ustavni sud u posljednje vrijeme nešto posustao jer su sve rjeđe odluke s velikom stručnom pa i političkom težinom.

Kako je neupitno da u Ustavnom sudu i sad postoji kvorum za sve odluke s, uvjetno rečeno, liberalnim prizvukom, vlast ne mora voditi računa o tome da bi s novim članovima »popravila« sastav u korist »liberala«. Presudno je pitanje može li izborom novih članova popraviti moralnu štetu koja je učinjena pri izboru aktualnog saziva Ustavnog suda. Dojam je da su »kolateralni« gubici u Ustavnom sudu ipak preveliki da bi odgovor na to pitanje bio potvrdan.