Hrvatska je bila prva zemlja koja je inicirala osnivanje Haaškoga suda. U tu avanturu međunarodnog prava ušla je posve nespremna prije svega mentalno i psihološki. U zemlji koja tijekom svoje cjelokupne povijesti nikada nije iskusila demokraciju, a Sud je shvatila kao instituciju koja će suditi isključivo agresorima, jer se u obrani zločin ne može počiniti. Takvu retoriku koristila je bivša vladajuća struktura, među ostalim, da bi zamela tragove vlastitih nepodopština. Kada je došlo vrijeme za naplatu dugova, umjesto da zločince iz vlastitih redova sama kazni, još ih je pokušavala skriti, misleći da će jedan žrtveni jarac (Blaškić) biti dovoljan.

Kada je u Beogradu ubijen Željko Ražnjatović Arkan, u istraživanju BBC-a više od 80 posto Jugoslavena je žalilo zbog Arkanove smrti, "jer je radio za srpsku stvar". Sasvim jednostavno prevedeno - nije važno što je ubojica, silovatelj i palikuća, važno je da je naš. U BiH selima svatko zna poimence počinitelje zločina iz vlastitih redova. Samo što upiru prstom u one druge. Upravo takvo shvaćanje pravde tipičan je primjer zbog čeka se zemlje bivše Jugoslavije stavljaju u kontekst balkanskih zemalja gdje su pravo, pa i pravda, potpuno u drugome planu. Svađa Hrvatske i Haaga djelomično se tiče i tog naslijeđa. Bez njegova napuštanja, opravdane hrvatske primjedbe, neće imati snage.