BEOGRAD — U blago osvijetljenoj prostoriji za konferencije američki anketar Doug Schoen prikazao je na grafoskopu rezultate iscrpne ankete provedene na 840 srbijanskih glasača, skicirajući strategiju rušenja posljednjeg preostalog komunističkog vladara u Europi. Njegova poruka vođama tradicionalno posvađane srbijanske oporbe bila je jednostavna i snažna. Slobodan Milošević — koji je preživio četiri izgubljena rata, dvije veće ulične pobune, 78 dana NATO-ova bombardiranja — "potpuno je ranjiv" ako se izborna kampanja dobro organizira. Ključ je, prema anketi, jedinstvo oporbe.

Održan u luksuznom hotelu u Budimpešti, glavnome gradu Mađarske, u listopadu 1999., informativni sastanak Schoena, demokrata, pokazao se dalekosežnim događajem, nagovještavajući izbornu revoluciju koja će srušiti Miloševića godinu dana poslije. To je također označilo početak američkih napora da svrgnu stranog državnika, ne tajnom akcijom, kako je to CIA činila u Iranu i Gvatemali, već modernim tehnikama vođenja izborne kampanje. Dok se opće karakteristike američke kampanje izgradnje demokracije u Srbiji, koja je stajala 41 milijun dolara, javno poznate, razgovori s desecima ključnih aktera, ovdje i u SAD-u, upućuju na to da je ona bila mnogo obuhvatnija i sofisticiranija nego što se u početku izvještavalo.

Dvanaest mjeseci po završetku sastanka o strategiji, savjetnici koje je financirala Amerika igrali su ključnu ulogu iza kulisa u praktički svakom aspektu kampanje protiv Miloševića, provodeći ankete, obučavajući tisuće oporbenih aktivista i pomažući organizirati paralelno brojenje glasova, što je bilo od presudne važnosti. Američki poreznici dali su novac za 5000 limenki spreja koje su studenti koristili u pisanju grafita protiv Miloševića po zidovima diljem Srbije, te za 2,5 milijuna naljepnica s porukom "Gotov je", koja je postala krilaticom revolucije.

"Bez američke potpore bilo bi mnogo teže", kaže Slobodan Homen, studentski vođa koji je mnogo puta putovao u Budimpeštu i druge europske prijestolnice na sastanak s američkim službenicima i privatnim savjetnicima za pitanja demokracije. "Revolucija bi se na kraju ipak dogodila, ali s tom smo potporom izbjegli krvoproliće", tvrdi.

Jesen 1999. bila je teško vrijeme za srbijansku oporbu (...). Oporba je obuhvaćala četrdesetak stranaka, a čelnici nekih od njih jedva da su međusobno govorili. Dok su oporbeni političari u teoriji uviđali potrebu za jedinstvom, u praksi su bili duboko podijeljeni, kako glede taktike koju će primijeniti protiv Miloševića, tako i pitanja tko će ga naslijediti.

Takve su bile prilike kad je 20 oporbenih čelnika prihvatilo poziv Nacionalnog demokratskog instituta (NDI-ja) da dođu na seminar u budimpeštanskom Marriott Hotelu, koji gleda na Dunav. Glavna točka dnevnoga reda bila je anketa koju je provela američka anketna tvrtka Penn, Schoen & Berland Associates. Anketa je pokazala da je Milošević nepopularan kod 70 posto srbijanskih birača. Ali, također je pokazala da su velika imena opozicije, primjerice, Zoran Đinđić i Vuk Drašković — gotovo jednako nepopularni kao i Milošević. Među kandidatima s najboljim izgledima da se suprotstavi Miloševiću, prema anketi, bio je umjereni srpski nacionalist Vojislav Koštunica, o kojemu je pozitivan stav imalo 49 posto birača, a negativan samo njih 29 posto.

Schoen, koji je u pitanjima odnosa s javnošću savjetovao bivšeg jugoslavenskog premijera Milana Panića tijekom njegove neuspješne izborne kampanje 1992. da smijeni Miloševića, izvukao je zaključke iz rezultata ove i drugih anketa. Prvo, srbijanski glasači bili su prijemljivi na jednostavne Miloševićeve poruke usredotočene na užasne gospodarske prilike. Drugo, željeli su da promjene dođu na temelju glasovanja, a ne demonstracija. Konačno, što je i najvažnije, samo je ujedinjena oporba imala izgleda da skine Miloševića s vlasti. "Ako ponesete samo jednu riječ s ove konferencije", Schoen je rekao delegatima, "molim vas da to bude jedinstvo (...)."

Stvari su ubrzane u srpnju, kada je Milošević raspisao izbore. Prvi put u političkoj povijesti Srbije korištene su zapadne promidžbene tehnike za testiranje političkih poruka. Na sličan način kako su testirane i poruke o bezalkoholnim pićima ili žvakaćim gumama (...). "Pristupili smo procesu s markom koju treba prodati i da potučemo drugu marku", kaže Bogosavljević, jedan od najpoznatijih anketara. "Koštunica je bio marka koju je trebalo prodati, a Milošević marka koju je trebalo potući." Prema Stevanoviću, marketinškom stručnjaku koalicije, svaka riječ u petominutnoj ili desetominutnoj političkoj poruci koju su izgovarali glasnogovornici oporbe diljem zemlje bila je raspravljena s američkim savjetnicima i anketno ispitana. Kandidati koalicije za jugoslavenski parlament i desetke tisuća mjesta u lokalnoj vlasti intenzivno su poučavani kako da prenesu poruke, odgovaraju na novinarska pitanja i pobiju argumente Miloševićevih pristaša. Američkim savjetnicima bilo je nemoguće putovati u Srbiju zbog viza koje je uvela Miloševićeva vlada, stoga su oni organizirali niz seminara "obuči instruktore" u Mađarskoj i Crnoj Gori. Instruktori su se vratili u Srbiju i prenijeli nove spoznaje.

Dio Koštuničine privlačnosti, ankete su pokazale, potječe od toga što ga je šira javnost doživljavala kao antiamerikanca. Budući da je on bio otvoreni kritičar NATO-ova bombardiranja Srbije, Miloševićevoj je vladi bilo teško da ga proglasi zapadnom marionetom ili izdajnikom srpskih interesa. Koštunica je bio jedini lider oporbe koji se oštro protivio prihvaćanju američke pomoći u kampanji. "Bio sam protiv nje, nikad je osobno nisam primio i mislio sam da je nepotrebna", rekao je u jednom razgovoru.

Mnogim demokratskim aktivistima Koštuničini demantiji zvuče pomalo šuplje. Istina je da je njegova stranka, Demokratska partija Srbije, odbila sve što je mirisalo na američku pomoć, ali njegovoj predsjedničkoj kampanji silno su koristili savjeti i financijska potpora koju je oporba primila iz inozemstva, posebice SAD-a.

Američki napori u izgradnji demokracije u Srbiji bili su neobična mješavina tajnosti i otvorenosti. U načelu, bila je to otvorena operacija, financirana sredstvima koje je dodijelio Kongres, oko 10 milijuna dolara za fiskalnu godinu 1999. i 31 milijun dolara za 2000. Neki Amerikanci koji su bili angažirani u kampanji protiv Miloševića rekli su da su bili svjesni CIA-ine aktivnosti na rubu, ali im je bilo teško odrediti što ta agencija smjera. Što god da je to bilo, zaključili su da nije posebno učinkovito.Vodeću ulogu preuzeli su State Department i Američka agencija za međunarodni razvoj, vladina agencija za pomoć u pitanjima vanjske politike, koji su usmjeravali sredstva preko tvrtki i neprofitnih grupacija, kao što su NDI i njegov republikanski pandan, Međunarodni republikanski institut (IRI). Dok je NDI blisko surađivao sa srbijanskim oporbenim strankama, IRI je usmjerio pozornost na Otpor, koji je služio kao ideološka i organizacijska kralježnica revolucije.

U ožujku, IRI je platio troškove za dvadesetak vođa Otpora da bi mogli sudjelovati na seminaru o nenasilnom otporu u budimpeštanskom hotelu Hilton, udaljenom nekoliko stotina metara rijekom Dunav od Marriotta, kojemu je NDI bio skloniji. Tijekom seminara srpski su studenti učili, primjerice, kako organizirati štrajk, kako komunicirati simbolima, kako prevladati strah te kako potkopati vlast diktatorskog režima. Glavni predavač bio je umirovljeni pukovnik američke vojske Robert Helvey, koji je izradio studiju u metodama nenasilnog otpora u cijelom svijetu, uključujući one koji se koriste u današnjoj Burmi i u borbi za građanska prava na američkome Jugu.

Helvey, koji je u dva navrata služio u Vijetnamu, upoznao je aktiviste otpora s idejama Genea Sharpea, kojega je opisao kao "Clausewitza nenasilnog pokreta", aludirajući na slavnog pruskog vojnog stratega. Šest mjeseci kasnije Popović može gotovo doslovno ponoviti Helveyeva predavanja, počevši od maksime: "Razvlastiti vladara je najznačajniji element u nenasilnoj strategiji."

Vrativši se u Srbiju, aktivisti Otpora dali su se na potkopavanje Miloševićeve vlasti svim raspoloživim sredstvima. Umjesto da samo ispisuju bojama parole po zidovima, oni su primijenili čitav niz sofisticiranih PR metoda, uključujući anketiranje, dijeljenje letaka i plaćeno oglašavanje (...) Da bi srušili Miloševića, vođe oporbe morali su prvo uvjeriti svoje sugrađane Srbe da je to ostvarivo. U trenutku spontanosti na jednom sastanku aktivist otpora Srđan Milivojević je promrmljao: "Gotov je."

"Odmah smo uvidjeli da je ta krilatica sažimala čitavu našu kampanju", kaže Dejan Ranđić, koji je rukovodio marketingom Otpora. "Bila je veoma jednostavna, veoma upečatljiva, usredotočena na Miloševića, a da ga čak ni imenom nije spominjala." U sljedeća tri mjeseca milijuni naljepnica "Gotov je" tiskani na osamdeset tona uvezenog ljepljivog papira, što je platio USAID, a isporučila washingtonska tvrtka Ronco Consulting Corp, te polijepljeni diljem Srbije, po zidovima, u dizalima, preko plakata Miloševićeve kampanje. Tiskani u crno-bijeloj tehnici i praćeni Otporovim amblemom stisnute šake, postali su simbol revolucije.

Da su jugoslavenski granični službenici bili pažljiviji prošlog ljeta, primijetili bi neobično povećanje broja srbijanskih studenata koji posjećuju jedno srpsko svetište u južnoj Mađarskoj. "Hodočastimo svetom Andriji" — to je postao omiljeni izgovor oporbenih aktivista na putu u mađarski grad Szeged, samo deset minuta vožnje od srpske granice, da sudjeluju u jednom drugom programu koji je SAD također financirao. Njegov je cilj bio obučiti izborne promatrače. "Inscenirali smo birališta s glasačkim kutijama i prošli sav glasački proces s njima", kaže John Anelli iz IRI-ja, opisujući ono što će postati ključnom komponentom u padu Miloševića. "Obučili smo oko 400 izbornih promatrača, koji su se vratili u Srbiju i obučili još 15.000 drugih."

Bez opsežne promatračke djelatnosti i jednako opsežnog paralelnog prebrojavanja glasova, koje je organizirao srbijanski Centar za slobodne izbore i demokraciju, gotovo je sigurno da bi ovojesenski napori u cilju uklanjanja Miloševića s vlasti propali (...). Oslanjajući se na iskustva s izborima u zemljama kao što su Indonezija i Mozambik, savjetnici IRI-ja simulirali su trikove pri prebrojavanju glasova i tehnike lažiranja glasova. "Obučili su nas da uočimo prijevaru i brzo reagiramo", kaže Goran Rapoti, promatrač izbora iz Bačke Palanke, koji je pohađao seminar. "Zaista je bilo korisno", kaže. SAD je platio obuku u Szegedu i poduke koja su uslijedile u Srbiji.

Jednog su se pravila koalicija i otpor morali držati bez iznimke: nikada ne govori o zapadnoj financijskoj ili logističkoj potpori. Da su učinili suprotno, to bi samo koristilo Miloševićevom propagandnom stroju, koji je po navici vođe oporbe nazivao "izdajnicima" ili "NATO-ovim slugama". "Bilo je opasno javno održavati kontakte s američkim vlastima", kaže Ranđić, aktivist Otpora, prisjećajući se dvanaestosatnog policijskog ispitivanja o svojim "washingtonskim kontrolorima". Čak i danas, dva mjeseca poslije Miloševića pada, ova je tema osjetljiva. Premda su američki napori bili jasno usmjereni protiv Miloševića, Clintonova administracija radije govori o neutralnoj operaciji radi izgradnje demokracije. "Naš je zadatak bio izravnati teren", kaže Paul Rowland, direktor NDI-jeva programa za Srbiju. I dodaje: "Radili smo sa strankama koje Srbiju žele učiniti istinskom demokratskom."

Vođe srbijanske oporbe, međutim, gledaju na američku potporu kao na okajanje prošlih pogrešaka. Oni naglašavaju da su američki službenici godinama smatrali Miloševića glavnim stupom američke politike prema Balkanu, i neophodnim sugovornikom američkog mirovnog pregovarača za BiH Richarda Holbrookea i drugih visokih poslanika. Ne samo da ta politika nije potkopala Miloševićevu vladavinu, ona ju je zapravo ojačala, tvrde čelnici oporbe. "U prošlosti smo imali dojam da Zapad podupire Miloševića", kaže Homen, dvadeset osmogodišnji odvjetnik, koji je bio Otporov posrednik u kontaktima sa zapadnim diplomatima i humanitarnim organizacijama. Zatim dodaje: "Ovo je bio prvi put da smo imali osjećaj da se zapadne vlade doista pokušavaju riješiti Miloševića."