PRAVOSUĐE ČEKA REFORME

ZAGREB - Hrvatska ima 37 sudaca na 100 tisuća stanovnika što je apsolutni evropski rekord, ustvrdio je dr. Alan Uzelac, profesor zagrebačkog Pravnog fakulteta. S obzirom da se i dalje tvrdi kako su, po aktualnom rasporedu slobodnih sudačkih mjesta, sudovi siromašni kadrovima valja uskoro očekivati da će taj “rezultat” biti poboljšan. U zemljama sukladnim za usporedbu, Sloveniji na primjer, broj sudaca je u istom omjeru upola manji, a tamošnji stručnjaci tvrde - i to je previše. U Austriji, Nizozemskoj, Engleskoj, pa onda i u SAD na sto tisuća građana jedva da je tri, četiri, pet sudaca.

Zanimljivo, tezu da je sudaca u Hrvatskoj premalo podjednako zastupaju i suci i država. A jedno i drugo je posljedica straha pred činjenicom da se već godinama vuče podatak o preko milijun predmeta zaostataka. Danas je oko 1,3 milijuna spisa u rješavanju.

Zanimljivo, nitko danas pouzdano ne zna što čini strukturu tih zaostataka, a nije baš ni sigurno želi li se smanjenje te gomile. Jer, rušenje stereotipa okrugle brojke “zamisli, milijun predmeta zaostataka” ruši i poluge pritiska s kojima se dosad pravosuđe služilo. Male plaće (nakon posljednjeg povišenja taj je prigovor otpao), malo sudaca (na tome se i dalje inzistira), malo sudova (pokazalo se da svaka županija ne mora imati svoj sud, jer je sa stotinjak općinskih sudova brojnost sudova već dovedena do apsurda). Analiza, dakle, onih 1,3 milijuna predmeta pokazala bi da se pola može riješiti tipskim sudskim rješenjima, pola od drugoga dijela angažmanom i stranaka i sudaca-eksperata, a ostatak bi, bez vremenskog pritiska iziskivao tek nešto više od godine dana. Čistac u ladicama, pak, omogućio bi rušenje i preostalih sudbenih magli.

Prva, o nesvrhovitosti dosadašnjeg obrazovanja budućih pravnika. O uvođenju specijaliziranog obrazovanja za suce, za odvjetnike, za korporativne pravnike i ostale pravničke struke već se dugo razgovara i na sreću rješenje se odgađa. Bio bi to nepotreban presedan, takvo pravničko obrazovanje nema nitko na svijetu. Čak štoviše, na jednom Yaleu, studenti raspravljaju o pravu na filozofskoj razini birajući samostalno predmete čijim polaganjem imaju osigurano istaknuto mjesto u pravničkoj ponudi poslova. Paradoksa radi, hrvatski studenti, na pravničkim natjecanjima u fingiranim parnicama redovito pobjeđuju svoje suparnike s uglednih učilišta u Evropi i preko Atlantika.

No, sedam tisuća studenata prava samo u Zagrebu, je prema stotinjak u jednoj yaleovskoj generaciji isto ono što i 37 hrvatskih sudaca prema dva, tri u SAD. Yaleovci studiraju da bi završili, Hrvati studiraju pravo da bi barem pola od njih imalo studentska prava s kojima se smanjuje socijalni pritisak.

Druga magla je reforma pravosuđa koja se vodi bez potrebnih, a prethodnih istraživanja. Niti se zna koja vrst predmeta zatrpava sudove (kaže se da je od onih 1,3 milijuna neriješenih spisa više od 90 posto građanskih parnica) niti je dana podrška mehanizmima koji bi bez suđenja riješili sporove. Tragično je da je u Strasbourgu, na Evropskom sudu za ljudska prava bio i riječki predmet započet 1975. godine koji je tamo odbijen jer parnica pred nacionalnim sudom i dalje traje. Koliko se zna, zasad je s planom i strategijom sređivanja stanja nastupio samo Ivica Crnić. Tek kad je njegov zakonodavni plan prihvaćen, prihvatio se posla kao ministar pravosuđa. Kako je završio, zna se.

Treća magla je brojnost sudaca i sudova. Dobro se zna da je Milan Vuković, s namjerom da Vrhovnom sudu pribavi neustavnu poziciju suda svih sudova, s posebnom namjerom da dokine ustavno sudište, uspio na stranačka vrata HDZ-a progurati tezu o sudovima za svaku županiju i svaku općinu. Ta je teza pretvorena u političko obećanje, pa se dogodilo da nekoliko lokalnih sredina i dalje inzistira na “svojim” sudovima. Da stvar bude gora, ti nepostojeći sudovi (zovu ih “u osnivanju”) imaju suce koji nisu ni privirili u sudnice, s mjesečnim primanjima koja su daleko previsoka za, sjedenje kod kuće. Usput, sudačke plaće na županijskoj razini su pristojnih desetak tisuća kuna mjesečno.

Zbog toga se dr. Alan Uzelac i zalaže za empiriju na prvom mjestu (utvrditi pravo stanje stvari), uvođenje meritokracije u pravosuđe (ulazak u sudnice i napredak u profesiji samo po ocjenama, iz indeksa i iz svakogodišnjeg ocjenjivanja sudačkog rada). Promjene u zakonima o sudovima i Državnom sudbenom vijeću su pragmatične, kaže dr. Uzelac. One trebaju samo da bi zatvorile proces megalomanskog zapošljavanja, utjecaja nesposobnih na kvalitetu suđenja, dokidanje nereda u sudskim upiavnim poslovima. Odatle i najava da će sredinom iduće godine na dnevni red doći novi zakoni, ovaj puta s reformskim sadržajem.