Deset godina nakon eksplozije bivše Jugoslavije, Srbi i zapadnjaci otkrivaju teškoće u rješavanju računa s prošlošću, ili točnije, s duhovima koji nastanjuju taj mrak. U tim zbrkama ističu se dva pitanja koja su jučer dominirala međunarodnom scenom.

A perspektiva Miloševića kao pokajnika, mada daleka, narušila bi san nemalog broja zapadnjačkih generala i diplomata, koji svojedobno nisu bili neprijateljski raspoloženi prema snažnom čovjeku u Beogradu. Dakle, mogao bi se postići neki dogovor, kada ne bi bilo nespremnosti haških sudaca. Ili barem tužiteljice Carle del Ponte, nepopustljive u odbijanju i same pretpostavke sudenja Miloševiću na nekom drugom sudu osim Haaga. Ono što Del Ponteova u biti odbacuje je mogućnost suđenja koje bi barem djelomice bilo dogovoreno, odnosno političkog suđenja. Pa ipak, sada je jasno da će suđenje Miloševiću ili biti i političko, ili ga neće biti.

Uostalom nije ni moguće da sudska presuda glede deset godina povijesti, nedavne, vruće, žive povijesti (pa i u svojim protagonistima), može u potpunosti apstrahirati političke senzibilnosti, srpske i zapadnjačke. Problem je li težina tih senzibiliteta tolika da može iskriviti stvarnost činjenica radi kojih sud djeluje. Nakon svega, i Nurnberški proces bio je politički (primjerice, vrlo se daleko držao sovjetskih suodgovornosti u 'likvidaciji' poljske vojne elite). No i uz te i druge manjkavosti, Nurnberg je potvrdio nesporne istine, na prvom mjestu postojanje sustava istrebljenja i njegovo funkcioniranje. Upravo bi tome trebao poslužiti proces Miloševiću.

Tri i pol godine su deseci tisuća civila, djece (djece!) bili klani pod prozorima Europe. Danas bi trebalo izgledati da skandal nije ta zastrašujuća ravnodušnost, nego činjenica da je, kada je NATO konačno odlučio intervenirati, američko zrakoplovstvo koristilo streljivo s osiromašenim uranom. Atomska bomba na Hiroshimu ne briše legitimnost rata protiv nacizma i fašizma. No budući da od leukemije umiru “naši momci”, otkrivamo da rat nikada nije “pravedan” (no u Bosni je bio), ili neizbježan (no na Kosovu je bio), i da je šloviše prljava svinjarija. On to zapravo i jest. No uvijek je manje prljav od cinizma onih koji se, pred pokoljem golorukih, okreću na drugu stranu kako se ne bi doveli u nepriliku.

No tu trba kazati kako stvari stoje. Atlantski savez nije udruga između 19 jednakih, nego vijeće u kojemu je svako utjecajan koliko je težak: dvadeseti partner, Pentagon, jer raspolaže sa 90 posto vojne visoke tehnologije, ima pravo odlučivanja, malo je reći, veće od drugih drugova, poglavito onih s kolebljivim političkim klasama slabih živaca. Drugim riječima, ako europske vlade uistinu žele drastično smanjiti prostor američkim generalima, ne trebaju prosvjedovati ili zamjerati nego riješiti taj tehnološki jaz (primjerice usuglašavajući vojne industrije). Inače će Pentagon nastaviti nametati, kao što se dogodilo i na Kosovu, tvrdu vojnu logiku koja ljudske gubitke razmatra jednako kao i druge stavke, u ukupnom računu sukoba usmjerenom samo jednom ishodu, pobjedi, piše Guido Rampoldi.