Nakon godišnje konvencije SDP-a potkraj prošle godine, na kojoj se biralo i novo rukovodstvo stranke, u jednim je novinama na naslovnoj stranici izašla izjava Zdravka Tomca, dotadašnjeg potpredsjednika stranke, koja je glasila: "Nisu me izabrali, jer nisam za revolucionarne metode." Kad čovjek to pročita, ne zna je li da se rasplače, ili da se grohotom nasmije?! Iz tog bi se, naime, literarno mogla načiniti prava hrvatska tragikomedija. U rečenu bi slučaju tragika bila u tome što ti, zločesti i radikalno revolucionarni esdepeovci, nisu htjeli izabrati sirotoga Tomca ponovno za jednog od glavnih funkcionara stranke. Komika bi pak bila u tome što je ovdje iz Tomčeve izjave i žalopojke proizlazilo, da je taj SDP toliko revolucionarna partija, da jedan Tomac u njoj ne može imati svoje vodeće mjesto, jer je on mnogo umjereniji od ostalog revolucionainog članstva. Svatko tko je pročitao Tomčevu izjavu može birati ili tragičnu ili komičnu stranu priče, prema vlastitu afinitetu za tragediju ili komediju. No rezultat tih izbora bit će vjerojatno nešto već poznato: gospodin Zdravko Tomac još će se jače prikloniti svom pravom ideološkom kompanjonu i sumišljeniku Draženu Budiši, pa će u dogledno vrijeme zajedno s njim osnovati novu stranku radikalne desnice na osnovi hrvatskog domoljublja.

Čovjek se doista lako preplaši te očite revolucionarnosti ne samo SDP-a kao stranke, nego i vlasti pod njegovim vodstvom! Zato je dobro da pojedinci poput g. Tomca imaju rezervu u odnosu prema toj revolucionarnosti! Jer, kamo bi nas to odvelo?

Ako se dobro promisli, odmah će se uvidjeti kako u osnovi obaju slučajeva, o kojima govorimo, leži implicitno pitanje odnosa demokracije i revolucije. I u jednom i u drugom slučaju očito je da se ta dva pojma, prema mišljenju Tomca i Marune, nužno - isključuju! Postavlja se, međutim pitanje je li to baš tako? Najprije malo povijesti.

Ta je revolucija donijela svoju "Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina", pa je to bio i ostao upravo revolucionarni credo svake buduće demokracije u svim drugim zemljama (ne samo Europe), osim u Hrvatskoj! Kako to? Pa, evo kako: Hrvatska još nije provela i nije imala svoju građansku revoluciju, pa se sve do današnjeg dana koprcamo i - kao što bi to rekao Krleža - "grizemo svoj vlastiti rep" još u mreži "naše slavne prošlosti". A ta je prošlost još dobrim dijelom rodovsko-plemenski strukturirana i kao takva idealizirana, pa se kao takvi kao vrag tamjana bojimo i demokracije i Europe. Jer to je za Hrvatsku još i danas - nešto novo, a poznato je da se Ijudi (pardon, Hrvati!) boje novoga.

Zato nije samo Tuđman sa svojim HDZ-om bio taj koji se bojao demokracije i Europe, pa se vraćao samo u "svoju Hrvatsku prošlost sa svojim intelektualnim podrepašima, nego to nastavlja i ova nova vlast, koja je tobože trebala napraviti barem početni iskorak u uspostavljanju osnovnih zasada demokratskog ustrojstva društva. Zato tu i nema nijednog odlučnog poteza u tom smjeru, pa ostajemo u tavorenju na starom i preživjelom, i nastavljamo "dobro zacrtanu hadezeovsko-tuđmanovsku politiku", sada: nečinjenja ničega.

Zato, dosljedno tome i mnogočemu drugome, primjerice, ni gospodin Tomac koji je inače politolog po struci i profesor na tom fakultetu, kao ni g. Maruna ne znaju jednu bitnu stvar.

Naime, da bi upravo uspostavijanje vladavine prava za Hrvatsku u ovom trenutku njezine zakasnjele povijesti bio pravi - revolucionarni čin! Pa, kad ovdje govorimo o odnosu demokracije i revolucije, onda to upravo povijesno gledano u pravoj konkretnosti znači, da bi ta - kao što vidimo, "suspektna" - revolucionarnost bila na djelu danas u Hrvatskoj u smislu radikalnog uvođenja građanske demokracije u ovaj još - nedemokratski prostor.