Što je onome skromnom i samozatajnom umirovljenom generalu bilo u glavi kada je dao snimati sve svoje razgovore i kome je on te tisuće stranica stenograma zapravo mislio namrijeti, vjerojatno bi moglo biti tema nekog referata na psihijatrijskom kongresu o grandomaniji. Makar je dosta upitno i da bi se grandomanijom moglo objasniti to da je neki predsjednik republike ostavio toliko dokaza o moralnoj mizeriji svoje vladavine. U svakom slučaju, što god da je on zamišljao, ni u najužasnijim snoviđenjima nije vidio da će izabrani dijelovi toga uzbudljivog dramskog štiva jednom razvaljivati po novinama. Postoji li drugi svijet, prozračni duh prvog hrvatskog predsjednika zbog toga sada zacijelo sam sebe šamara sveudilj ponavljajući: "Idiote! Idiote! Idiote!..."

a ni o kome iz one bulumente savjetnika i ministara nakon svega nismo stekli ljepše mišljenje. Upravo suprotno, stenogrami su, ili barem ono što je od njih sada objelodanjeno, samo razotkrili ili potvrdili podlost, gramzivost i bijedno ulizivanje onih što su do jučer bili naš državni vrh. Hrvatska je vlada, međutim, sada odlučila sve te stenograme na trideset godina bunkerirati u arhiv. I što reći? Ljudski je, doista, i kršćanski da su svoje političke protivnike odlučili poštedjeti daljnjeg ponižavanja po medijima, pred njihovim evanđeoskim milosrdem možemo samo spustiti kapu. To da se Ivici Račanu smilovalo na Ivića Pašalića, čovjeku bi uistinu moglo natjerati suze na oči. No, idemo sada ozbiljno, čiji su to stenogrami? Račanovi, možda? Ma, pazi, molim te! Ako su novcem poreznih obveznika plaćeni audiouređaji, tipkačice iz predsjedničkog ureda pa i gospodin predsjednik sam, tada ti stenogrami pripadaju hrvatskim poreznim obveznicima i oni imaju pravo znati što se s njihovim novcem čini ili se činilo. Ako se, primjerice, otkrije - kako se uostalom upravo iz tih stenograma i otkrilo – da je novcem poreznih obveznika za nekoga kupljen Večernji list, naše je pravo da doznamo ime i prezime toga junaka. Uza sve štovanje Joška Kontića, pronicljivost nije njegova najbolja osobina i tko zna koliko bi se on još vrtio u krugu sumnjivca, između Severine, Mate Parlova i Paje Patka, da se na Pantovčaku nije izvukao list koji je pokazao prstom na Zubaka i Nujića. A tko zna koliko je mračnih istina poput te još ostalo u skladištu dokumenata? Demokracija, ma koliko to nekome iz Vlade patetično zvučalo, podrazumijeva javnost vladanja.

Ako smo vas izabrali dajte da vidimo jesmo li pogriješili. Kako što smo, recimo, sada, s ovom odlukom da se stenogrami arhiviraju i zapečate, vidjeli da smo pogriješili kada smo zaokruživali brojeve ispred vaših cijenjenih imena. Jer ne mogu se ti stenogrami jednostavno zakopati i zaliti betonom kao černobilska elektrana. Ta se stvar mora raščistiti. Previše je nagomilanih frustracija da bismo sada kazali: okej, zaboravit ćemo, ne važi, idemo sve iznova. Ako se ne možete nositi s tim smećem što je HDZ ostavio za sobom, sposobni ste da vladate koliko je i netko tko ne može vidjeti krv sposoban da bude kirurg. Mesić je ispravno učinio kad je otvorio vrata Tuđmanova trezora s dokumentima. S druge strane, nedvojbeno je da nije odgovorno gospodario tim papirima. Birao je samo ono što mu je išlo u prilog i nudio samo novinama koje su mu bile sklone. Pošteno bi bilo da je otvorio sve i prepustio svima. Ovako se ne može otresti usporedbe s Vicom Vukojevićem koji je slično manipulirao Udbinim dosjeima. Možda su Mesićeve namjere bile čestitije, ali nam nije dao puno razloga da se u to uvjerimo. Kako bilo, još nije kasno da se to ispravi.

Stenograme treba dati javnosti na uvid. Do posljednjeg papirića, valja ih složiti, katalogizirati i s njima učiniti isto kao kad su u bivšoj Istočnoj Njemačkoj svakoga pustili da pročita svoj dosje koji je imao u tajnoj policiji. U suprotmme se vraćamo u policijsku državu gdje je informacija predmet ucjene, gdje se njome prijeti i ocrnjuje političke suparnike. Naravno, neki bi ministar na ovo odgovorio da moratorij na otvaranje stenograma tu mogućnost sasvim isključuje, no u prošlosti smo se nagledali i previše slučajeva koji to žalosno demantiraju. No, čak i ako svi ti dokumenti doista trideset godina apsolutno nikome ne budu dostupni, kakva je uopće korist od toga. Današnji tridesetogodišnjaci imat će šezdeset godina kada se otpečate Tuđmanovi stenogrami. S druge strane, djeci koja se danas radaju i koja će imati trideset kada sve to bude dostupno, bit će apsolutno nebitne nekakve davne nepravde što ih dokumentiraju žuti, pljesnivi papiri. Bit će ravnodušni i u čudu nas gledati kako se pjenimo, baš kao što smo, reamo, mi danas ravnodušni i u čudu gledamo one starčiće što se s barjacima, cvijećem i značkicama na reverima sakoa svake godine okupljaju na Bleiburgu. Neke se nepravde moraju ispravljati odmah. Poslije nema smisla.