Međunarodni zločin se jednostavno ne može lokalno amnestirati i protiv te bivše članice Predsjedništva (od srpnja 1991. do prosinca 1992.) tada i takozvane Srpske Republike Bosne i Hercegovine, zajedno s Koljevićem, Krajišnikom i Karadžićem, 3. travnja prošle godine podignuta je tajna optužnica koju je potpisao Graham Blewitt.

Druga, složenija verzija je da se nakon promjena u Srbiji i klime u smjeru suradnje s Haagom požurila da zauzme "bolje mjesto" u Haagu dok se još nudi "suradnički popust". Budući da ma koliko bila upoznata sa svim aspektima zločina za koje je optužena, nije u većoj mjeri sudjelovala u donošenju operativnih odluka pa je kao žena idealna za ulogu opasnog krunskog svjedoka.

Četvrta verzija je osobne i političke naravi i referira se na njezin nedavni izborni poraz i definitivnu političku marginalizaciju, pa bi joj suđenje donijelo imidž srpske Jeanne d’Arc koja na sebe preuzima teret kolektivne odgovornosti bosanskohercegovačkih Srba, jer je samo "neprijatelji" srpskog roda mogu osuditi kao političku vješticu. Biljana Plavšić je dugo živjela kao stepska vučica da bi ulaskom u politiku protumačila svoj kredo kao želju da radije odmah pogine za stvar u koju vjeruje nego da se godinama muči oko stvari u koje ne vjeruje. Kao osoba iznenadnih i čudnih obrata: od profesorice u političarku, od tvrde nacionalistice do mekše demokratkinje, čini se da i iznenadnom samopredajom Haagu slijedi logiku ove svoje cikličke karakterne konverzije.

Standardna obrana zločina u Republici Srpskoj, koja je i sama plod ratnog zločina amnestiranog u Daytonu, do sada se zasnivala na konceptu "pravedne preventivnosti" po kojoj se silovalo da se ne bi bilo silovano, otvaralo logore da se ne bi bilo zatvarano u logore, protjerivalo da se ne bi bilo protjerano, ubijalo da se ne bi bilo ubijeno. Zato se Plavšićeva ljubi s neposrednim krvavim ratnim zločincem Arkanom, a odbija se rukovati s posrednim salonskim ratnim zločincem Miloševićem.

Prema stručnom rječniku ove biologinje, bosanski su muslimani "genetski deformirani Srbi" čime je proizvedeni srpski strah od "deformiranih Srba" bio znanstveno utemeljen. I samo okrivljavanje bilo kojeg Srbina radi "prava na samoobranu" ružan je primjer nametanja odgovornosti cjelokupnom srpskom narodu, koji broji 12 milijuna duša i prema izjavi Plavšićeve može za svetu stvar etničkog čišćenja žrtvovati polovicu. "Smrtonosni kvartet" (Karadžić, Koljević, Krajišnik, Plavšić) odgovoran je upravo zbog širenja takve svijesti o nemogućnosti činjenja ratnog zločina nad Bošnjacima i Hrvatima. Usred Haaškog suda, zbog te se misije čisto-rasnog spašavanja Srba, ona osjeća nevinom.

Međutim, na sudu neće dobiti priliku braniti "sve Srbe", jer oni nisu optuženi, već jedino samu sebe u nezakonitom stvaranju zakona odmazde. Po svojoj položajnoj odgovornosti, ona ne može dokazati da nije znala za progone i logore, da nije stvarala politiku koja je širila zlo bližnjima, jer se u svoje vrijeme medijski i te kako eksponirala. Od bosanskosrpske političke četvorke u Haagu nedostaje još samo Radovan Karadžić kako bi se reklo da pravda ipak pobjeđuje, a Haaški sud nikome ne oprašta. Predaja Biljane Plavšić kategorična je podrška Haagu i vjetar u leđa Carli del Ponte u njezinu posjetu Zagrebu (15. siječnja) i Beogradu (23. siječnja).

Ako je Bosna bila glavna fronta ratnih zlodjela i ako je najviše optuženika i osuđenika iz Bosne, ta činjenica ne može poslužiti kao argument da se onda više ne bi trebalo suditi ratnim zločincima iz Srbije, Crne Gore i Hrvatske. Haag sve odlučnije postaje mjestom labuđeg pjeva mnogih propalih politika. Slučaj Plavšićeve je bolno upozorenje i za hrvatske političare da se s Haaškim sudom ne može cjenkati. Niti biti au paire kako to deklariraju hrvatska Vlada i pilotirane antihaaške udruge.