Tuđmanovi transkripti, koju su u posIjednju godinu dana uzbuđivali i ledili hrvatsku javnost, sele u ratni bunker.

Pritom se njeni lideri pozivaju na norme uobičajene u demokratskom svijetu. Ali u Hrvatskoj se nije radilo o praksi prispodobivoj demokratskoj i uređenoj državi. Bivša je vlast Hrvatsku u crno zavila i hrvatska javnost ima pravo barem na istinu o tom vremenu. Jedan od Tuđmanovih svojedobnih savjetnika nedavno je, iz naknadne pameti, ustvrdio da je Pantovčak funkcionirao kao centar organiziranog kriminala. Na osnovi objavljenih dokumenata iz Tuđmanove ostavštine danas je neosporno da su Predsjednički dvori odgovorni i za mnoge događaje za koje se raspituje Haški sud. Jedne i druge račune platit će hrvatski građani. Godinama još živjet će u bijedi, jer im je država u proteklom desetljeću teško opljačkana. Isto će se tako za Hrvatskom još godinama vući repovi Tuđmanove fiks-ideje o podebljanoj Hrvatskoj.

Vlada se ne osvrće ni na Mesićeva upozorenja da u dokumentima s Pantovčaka ima i takvih koji ukazuju na tragove kriminala, pa bi ih trebalo dostaviti policiji. Dapače, izrijekom kaže da se transkripti neće pregledati ni čitati. Neki ministri, Antun Vujić konkretno, sugerira da Tuđmanovu dokumentaciju nije trebalo objavljivati ni kad na njoj nije bilo oznake tajnosti. Novinare je poučio da otkrivanje osobnih tajni ne spada u demokratski interes javnosti, nego, po Vujiću, predstavlja kršenje demokratskog načela. Tuđman bi se sasvim složio s ocjenom da je sadržaj njegova vladanja - njegova osobna tajna. Problem je što od tih “osobnih tajni” cijeloj Hrvatskoj trnu zubi. Nitko od vladajućih ne trza na pitanje mogu li se lopovluk i zločin smatrati državnom tajnom.

Po ministrovim izjavama ispada da demokratsko pravo nije objavljivanje nego zatajivanje istine. Drastičan je to izraz one mrzovolje kojim su iz Vlade dosad pratili objavljivanje Tuđmanovih transkripata. Sada je sve pod ključem, u bunkeru, mračne tajne ostaju u mraku, sve dok tangiranim generacijama ne postanu irelevantne.

U posljednju su se godinu dana pokazale dvije stvari. Prvo, transkripti su pokazali pravo lice Tuđmanove vlasti. lako je na Mesićevo doturanje rečenih dokumenata u javnost s razlogom bilo mnogo primjedbi, zbog selektiranja transkripata i medija, veliki je posao ipak obavljen: Hrvatska je mogla vidjeti kako je bivša vlast zapravo funkcionirala. Izvana gladac - iznutra jadac. Nitko više ne može reći da ne zna što se zbivalo. Drugo, protekla je godina također pokazala nepostojanje političke volje da se neregularnosti sankcioniraju. Objavljivanje dokumenata, ma koliko sraman i optužujući bio njihov sadržaj, nisu urodili nikakvim posljedicama. Nikom se ništa nije dogodilo. Izostanak reagiranja na indicije o flagrantnom kršenju zakona i morala ne ide u običaje demokratskih zemalja. To je dodatni razlog zbog kojeg je objavljivanje Tuđmanovih dokumenata za aktualnu vlast moglo biti nelagodno. Ono je ukazivalo na njenu nespremnost da uđe u obračun s onim što je bilo za svaku osudu.

Dosadašnje objavljivanje transkripata omogućilo je detuđmanizaciju Hrvatske. Svojim stavom spram Tuđmanove ostavštine Vlada daje za pravo onima koji tvrde da je s predstavnicima bivšeg režima ušla u deal. Neki potezi, kao primjerice svađa s Haškim sudom s pozicija koje kao da je pisao Mesićev prethodnik, mogla bi biti znak puzajuće retuđmanizacije Hrvatske.