Kao prava dama, Biljana Plavšić provela je blagdane s rodbinom, uredila frizuru, spakirala se, u Banjoj Luci sjela u zrakoplov i doputovala u Nizozemsku, gdje ju je na zakazani dan čekala Carla Del Ponte. Odmah nakon njezina prvog nastupa pred Sudom održana je zatvorena sjednica pod predsjedanjem Claudea Jorde, koja je trebala odlučiti kamo s Biljom. Neće je moći dugo držati u improviziranoj (ženskoj) izolaciji u nizozemskom muškom zatvoru u Sheveningenu, a obrana je skupila sve argumente za to da je se pusti da na slobodi čeka početak procesa. Iako je naizgled sve izvedeno vrlo elegantno, upućeni banjalučki izvori navode kako je Biljana održala nekoliko krugova pregovora s američkim veleposlanikom u BiH Thomasom Millerom prije nego što je postignut aranžman odlaska u Haag, te da je pristala svjedočiti protiv Miloševića i Karadžića, ali ne i priznati vlastitu krivnju u prvom nastupu, što je, podsjetimo, Erdemoviću omogućilo da za ubojstvo 70 ljudi dobije simboličnu kaznu. Koji će biti Biljanin zgoditak u igri tek ćemo vidjeti, ali nije isključeno da se zadovoljila američkim jamstvima da može na slobodi čekati novi poziv. Iako je proces protiv Krajišnika bio najavljivali za svibanj, dolaskom Biljane Plavšić početak zajedničkog procesa bi, kako se procjenjuje u krugovima Suda, mogao biti odgoden barem do jeseni.

SURADNJA NIJE POMOGLA Slučaj Biljane Plavšić nije poseban po tim tehničkim detaljima, već po tome što dokazuje da nema te naknadne kooperativnosti koja može jamčiti oprost od podizanja optužnice za ratne zločine. Kada je na političkoj sceni RS-a definitivno postala nepotrebna, američki veleposlanik joj je objasnio kako bi joj bila pametnija nagodba nego da je love vojničine. Proći će neko vrijeme prije nego što saznamo detalje "deala", ali jedno je nesporno prije nego što će dati svoj puni doprinos podizanju optužnice protiv Miloševića za ratne zločine u BiH, optužena je za sva najveća kaznena djela iz jurisdikcije Suda: genocid, zločine protiv čovječnosti, kršenje zakona i običaja rata i teške povrede Ženevskih konvencija.

Među njima bi se zasigurno našli i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i pokojni ministar obrane Gojko Šušak. Upućeni tvrde da su optužnice protiv nekoliko hrvatskih generala koji se dugo spominju u kontekstu istraga ratnih zločina počinjenih tijekom i nakon Oluje zaključene, te da je samo stvar političke procjene hoće li ih Carla Del Ponte uručiti Vladi već ovog ponedjeljka. Haaško tužiteljstvo, kao što je to već neko vrijeme očito iz zahtjeva za dokumentima koji stižu iz Haaga, neće zadovoljiti interes za Hrvatsku podizanjem optužnica protiv nekoliko generala, nego želi presuditi i političkim kreatorima. Pitanje je s koliko će konkretnih podataka potkrijepiti optužnice protiv živućih hrvatskih političara.

Biljana Plavšić optužena je jer je između 1. srpnja 1991. i 30. prosinca 1992., individualno ili u suradnji s Karadžićem, Krajišnikom i drugima, počinila zločine radi ostvarenja kontrole nad područjima BiH koja su proglašena dijelom srpske republike. Da bi postiglo taj cilj, vodstvo bosanskih Srba, uključujući Biljanu Plavšić, započelo je taktiku terora čiji su efekt trebali biti odlazak nesrba, deportacije i likvidacije.

ZA ŠTO JE OPTUŽENA BIVŠA PREDSJEDNICA RS-a Biljana Plavšić je planirala, poticala, naredila, počinila ili na drugi način pomogla i podržala uništenje - potpuno ili djelomično - nacionalne, etničke, rasne ili vjerske skupine Muslimana i Hrvata u više općina, uključujući Bijeljinu, Bratunac Bosanski Šamac, Brčko, Doboj, Foču, Ilijaš, Ključ, Kotor, Varoš, Prijedor, Rogaticu, Sanski Most, Višegrad, Vlasenicu, Zavidoviće i Zvornik. Te su skupine likvidirane tijekom napada, u logorima i nakon što su iz njih odvedeni, te nanošenjem teških ozljeda za vrijeme zatočeništva. U optužnici se nabrajaju slučajevi ubojstva (1. i 2. travnja 1992. ubijeno je najmanje 48 muškaraca žena i djece u Bijeljini, 4. svibnja 1992. desetak muškaraca u hotelu Posavina u Brčkom...), logori, marševi smrti i likvidacije (Manjača, Bratunac, Luka...).

INDIVIDUALNA KAZNENA ODGOVORNOST Kao aktivni član vodstva bosanskih Srba za vrijeme sukoba u BiH, između 1. srpnja 1991. i 31. prosinca 1992. Biljana Plavšić je i formalno i de facto raspolagala ovlastima i kontrolom nad snagama bosanskih Srba, svim tijelima SDS-a i organima vlasti koji su sudjelovali u kaznenim djelima za koja se tereti u optužnici. Nakon izazivanja krize u Predsjedništvu BiH i stvaranja paralelnih tijela, Biljana Plavšić je kao jedan od dvoje vršitelja dužnosti predsjednika srpske republike od. 28. veljače 1992. bila, zajedno s Nikolom Koljevićem, odgovorna za raspoređivanje jedinica Teritorijalne obrane i upotrebu policije u ratu. Plavšić i Koljević su 15. travnja 1992. proglasili neposrednu ratnu opasnost i naredili mobilizaciju TO-a bosanskih Srba. Tročlano predsjedništvo srpske republike formiranoje 12. svibnja 1992. Prošireno predsjedništvo u kojemje bila Biljana Plavšić bilo je vrhovni zapovjednik vojske bosanskih Srba u ratu - odlučivalo je o rasporedivanju vojske i primalo izvještaje o aktivnostima jedinica pod svojim zapovjedništvom. Kao član Predsjedništva, Biljana Plavšić imala je ovlasti da kažnjava, odnosno da pokreće istrage ili postupke protiv bilo koje osobe ili pripadnika oružanih snaga pod svojim zapovjedništvom. Umjesto toga, navodi se Biljana Plavšić je odobravala navedena krivična djela i javno čestitala snagama koje su sudjelovale u činjenju zločina. Prošireno predsjedništvo rasformirano je 17. prosinca 1992., Radovan Karadžić izabran je za jedinog predsjednika RS-a, a Biljana Plavšić za jednog od potpredsjednika.

Još kao član Predsjedništva BiH od lipnja 1991. i predsjednica Savjeta za zaštitu ustavnog poretka, te od veljače 1992. kao v. d. predsjednika srpske republike, Biljana Plavšić je bila redovito izvještavana, sudjelovala u donošenju odluka i izdavala naredbe koje su se ticale sredstava, zapovjedne strukture i koordinacije policije, Teritorijalne obrane te vojnih i paravojnih skupina u navedenim općinama. Biljana Plavšić uživala je kontrolu nad tijelima i institucijama i kao bliski suučesnik Karadžića i Krajišnika.