Mandat Vlade demokratskog jedinstva, ili ratne vlade kako joj neki tepaju, veže se najčešće uz mandat njezina predsjednika dr. Franje Gregurića od kolovoza 1991. do kolovoza 1992. godine, pa bi iz toga proizlazilo kako je ona u sastavu kako je formirana kontinuirano trajala cijelu godinu dana. Činjenice, međutim, govore nešto sasvim drugo, a i mišljenja oko nje su podvojena. I dok jedni tvrde kako je ona bila prva demokratska i višestranačka hrvatska vlada, što je u biti i točno, drugi pak, znajući zacijelo i neke pojedinosti koje nisu doprle u javnost, drže kako ona baš i nije bila demokratska, a još manje jedinstvena.

Njezin je put počeo 17. srpnja 1991. kada je pokojni predsjednik dr. Franjo Tuđman za mandatara Vlade imenovao hadezeovca dr. Franju Gregurića, do tada potpredsjednika Vlade, a istovremeno je s te funkcije razriješio stranačkog mu kolegu Josipa Manolića, koji je postao predstojnik Ureda za zaštitu ustavnog poretka. Ali, Manolićeva Vlada nije odmah raspuštena, već je, sudeći po novinskim izvještajima, njome do kraja srpnja predsjedavao Gregurić, dok je Manolić, što malo danas začuđuje, ali je razumljivo za ratne okolnosti i početke izgradnje države, i dalje kao premijer potpisivao neke dokumente koji su objavljivani u medijima.

Neka nova i mnoga stara imena

Manolićeva je vlada službeno raspuštena 31. srpnja, a Gregurić je istoga dana dobio nove suradnike. Za potpredsjednike Vlade Tuđman je tada imenovao izvanstranačkog dr. Milana Ramljaka, koji je tu dužnost obnašao i do tada, a nova su lica na tom položaju bili hadezeovac dr. Mate Granić, kojemu je to bio početak političke karijere, jer je došao iz Zavoda za dijabetes "Vuk Vrhovac", na koji se više nikada nije vratio, te SDP-ov politolog dr. Zdravko Tomac.

Od hadezeovaca su u Vladu demokratskog jedinstva još ušli sljedeći članovi: dotadašnji predsjednik Vijeća općina Sabora Luka Bebić, kao novi ministar obrane, njegov kolega, do tada predsjedajući Društveno-političkog vijeća Sabora Ivan Vekić, kao ministar unutarnjih poslova, novi ministar vanjskih poslova postao je dr. Zvonimir Šeparović, a svoje su resore i dalje zadržali dr. Andrija Hebrang kao ministar zdravstva, Bernardo Jurlina kao ministar rada, dok je u Manolićevoj vladi bio i njezin potpredsjednik, Gojko Šušak je zatim ostao ministar iseljeništva, Ivan Tarnaj ministar poljoprivrede i šumarstva, a mr. Petar Kriste ministar trgovine.

Od izvanstranačkih članova Manolićeve vlade, resore su i dalje zadržali sljedeći: dr. Vlatko Pavletić, ministar prosvjete i kulture, dr. Davorin Rudolf, ministar pomorstva, koji je do tada bio ujedno i ministar vanjskih poslova, te dr. Josip Božićević, ministar prometa i veza.

To, međutim, nije bio kraj sastavljanja Vlade demokratskog jedinstva. Sljedeći dan, 1. kolovoza, održano je izvanredno zasjedanje Sabora te je 2. kolovoza Vlada dobila još šest članova. Ministrom pravosuđa i uprave imenovan je HNS-ovac Bosiljko Mišetić, ministrom energetike i industrije dotadašnji SDP-ov direktor izgradnje TE Plomin II dr. Enzo Tirelli, ministrom zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva član Socijalističke stranke Hrvatske dr. Ivan Cifrić, za čije je mjesto inače bila predviđena bivša zagrebačka gradonačelnica Marina Matulović-Dropulić, a bez posebnih zaduženja u Vladu su kao ministri još ušli i predsjednik HSLS-a Dražen Budiša, koji je bio u igri za ministra informiranja, pa predsjednik HKDS-a dr. Ivan Cesar te član SDSH dr. Zvonimir Baletić. Time je konstituiranje Vlade demokratskog jedinstva u najvećoj mjeri bilo završeno te joj je Sabor 3. kolovoza izglasao povjerenje.

Krajem mjeseca, 27. kolovoza, na upražnjeno mjesto ministra informiranja sjeo je Branko Salaj, dok mu je dva tjedna ranije za pomoćnika dodijeljen Vinko Grubišić. Istog je dana za zamjenika ministra unutarnjih poslova imenovan Ivan Jarnjak, a upražnjeno mjesto ministra turizma 16. rujna je popunjeno imenovanjem Antona-Marčela Popovića. Vladi se zadnjeg dana 1991. godine pridružio i Slavko Degoricija kao ministar obnove koji je kod Manolića bio zamjenik ministra unutarnjih poslova.

No, već ranije, 16. rujna, došlo je i do prve smjene u Gregurićevu kabinetu. Toga je dana za novog ministra obrane imenovan dotadašnji ministar iseljeništva te zamjenik ministra obrane Gojko Šušak, a dva dana kasnije službeno je prihvaćena ostavka Luke Bebića koji je u ministarskoj fotelji tako izdržao samo mjesec i pol dana. Šušku je za zamjenika imenovan Ivan Milas, a nakon podužih konzultacija, 2. prosinca 1991. novim je ministrom iseljeništva imenovan dr. Zdravko Sančević, dok je dva tjedna ranije, 15. studenoga, Vlada dobila još jednog potpredsjednika, Juricu Pavelića.

Međutim, istoga dana kad je imenovan ministar Sančević funkcije je razriješen dr. Veselica. On je dao ostavku na svoju funkciju ne slažući se s nekim Vladinim potezima te je bio prvi član Vlade demokratskog jedinstva od njezina konstituiranja koji ju je svojevoljno napustio. Na osobni je zahtjev iz Vlade 20. veljače 1992. otišao i predsjednik HSLS-a Dražen Budiša, istoga dana kada je javnost bila obaviještena o vrlo opširnom pismu koje je Vladi došlo od američkog Helsinki Watcha o kršenju ljudskih i ratnih prava ne samo sa srpske već i s hrvatske strane, pa su kao ogledni primjeri navedeni Pakračka Poljana i Gospić.

Polovicom travnja 1992. uslijedila je i veća rekonstrukcija Gregurićeva kabineta. Iz Vlade su 15. travnja otišli Tirelli, Pavletić, Jurlina, Kriste, Vekić i Čović, a njihova su mjesta zauzeli sve redom hadezeovci, dr. Franjo Kajfež kao ministar energetike i industrije, Vesna Girardi-Jurkić kao ministrica prosvjete, kulture i športa, Josip Juras kao ministar rada, socijalne skrbi i obitelji, Branko Mikša kao ministar trgovine, Ivan Jarnjak kao ministar unutarnjih poslova, dr. Jure Radić kao ministar znanosti, tehnologije i informatike, dok su ministrima bez posebnih zaduženja imenovani Ivica Crnić, Darko Čargonja i Mladen Vedriš, koji je inače u srpnju 1991. bio kandidat za potpredsjednika Vlade. Istoga je dana, 15. travnja, za predstojnika Ureda Predsjednika Republike imenovan Hrvoje Šarinić koji će četiri mjeseca kasnije od Gregurića preuzeti mjesto premijera.

Potresi u Gregurićevoj vladi su se nastavili. Tako je 14. svibnja ostavku dao ministar pravosuđa i uprave Mišetić, ne slažući se s nekim dijelovima novog manjinskog zakona, zatim je 27. svibnja smijenjen ministar vanjskih poslova dr. Šeparović, nakon sukoba sa samim predsjednikom Tuđmanom, a 3. lipnja ostavku je dao i ministar Cesar.

Predsjednik Tuđman je zatim 24. lipnja raspisao izbore za Zastupnički dom Sabora, a Vlada istoga dana izbore za predsjednika Republike. To je navelo dr. Tomca da dva dana kasnije napusti potpredsjedničko mjesto, držeći kako je nespojivo da kao član SDP-a bude u Vladi dok traju međustranačke borbe. Nakon njega je 23. srpnja dužnosti razriješen i ministar informiranja Salaj, a 12. kolovoza označen je i kao službeni kraj Vlade demokratskog jedinstva. Toga je dana Gregurić razriješen, a za njegova nasljednika predsjednik Tuđman je izabrao Hrvoja Šarinića.