Povod za taj susret navodno je rasvjetljivanje nejasnoća oko zainteresiranosti Haaga za generala Petra Stipetića. Pokazuje se, međutim, kako sudbina generala Stipetića nije glavni razlog sastanka Račana i Del Ponte. Podsjećamo, čim je stigla prva vijest o zainteresiranosti Haaga za Stipetića, nastala je nacionalna histerija. Glavni akteri toga dramoleta tvrdili su da Haag preko Stipetića želi kriminalizirati Domovinski rat, da želi uvesti zapovjednu odgovornost i preko nje osuditi tadašnji cijeli vojni i politički vrh, da su ugroženi nacionalni interesi, štoviše sami temelji hrvatske države.

Tijekom cijele te galame Stipetić je, uvjeren u vlastitu nevinost, ostao hladne glave. Njegov branitelj Čedo Prodanović, ugledni član HHO-a, naglasio je da Stipetić nema što kriti, da će samo govoriti istinu. Ta bi Stipetićeva odluka, međutim, mogla biti vrlo neugodna za velik broj članova ne samo vojnog, nego i političkog vrha. Stipetić je jedan od generala koji je od početka bio uključen u Domovinski rat, mnogo toga zna, a spreman je, poručuje, reći ono što zna. Ta istina - uvjereni su Stipetić i njegov branitelj Prodanović - povoljna je za njega, no možda za neke druge nije.

Haaško tužiteljstvo neće se zadovoljiti, očito je, podizanjem optužnica protiv nekoliko generala, nego želi presuditi i političkim akterima. Haag, dakle, ne želi osuditi samo one koji su povukli okidač, nego i one koji su im tutnuli pušku u ruke. Za Hrvatsku to znači da se napokon mora suočiti s mračnim stranama svoje najnovije povijesti i da pravdi mora privesti počinitelje zločina u Pakračkoj Poljani, Gospiću, Sisku, Osijeku. I, što će možda biti još bolnije, suočiti se s time da su mnogi za te zločine znali, ali ništa nisu poduzeli. Okrenuli su glavu.

Tuđman i Šušak koje se, ne samo u Hrvatskoj, drži glavnim kreatorima politike koja je tolerirala, ako ne i ukalkulirala zločine u stvaranje države, mrtvi su. Živi su, međutim, njihovi suradnici. Neke od njih uhvatila je panika da će se pronaći neki dokazi koji bi ih mogli otpraviti u Haag, a još je više, čini se, onih koje hvata nelagoda (blago rečeno) od same pomisli da se počne javno govoriti o njihovoj svojedobnoj šutnji o zločinu.

Sutra, dakle, dok će Račan rasvjetljivati s Carlom Del Ponte o tome što Haag zapravo želi i do kuda je spreman ići, stotinjak metara dalje u Starogradskoj vijećnici okupit će se šaroliko društvo koje je nekada činilo Vladu demokratskog jedinstva te još Manolić, Šarinić, Valentić, Domljan, Nedjeljko Mihanović... Cijeli nekadašnji državni vrh koji sada tvrdi da se, eto, sastaje jer želi obilježiti dan na koji je Hrvatska međunarodno priznata, a ne zato što Carla Del Ponte dolazi u Zagreb (s novim optužnicama?). Tvrde i da neće stvarati paralelnu strukturu sadašnjoj vlasti i praviti pritisak, ali će, eto, njihove daljnje akcije ovisiti o informacijama koje tužiteljica donese iz Haaga.

Ali, zašto se ti nekadašnji i poneki sadašnji čelnik (Tomac, Budiša) guraju u prvi plan i prije nego što su haaške optužnice stigle do Zagreba? Nije li u pravu Budiša, i sam član te ratne vlade, kada se pribojava da bi njihovo okupljanje moglo biti shvaćeno kao "potez ljudi koji su zabrinuti ili uplašeni za svoju sudbinu"? I nije li zato Tomac, potpredsjednik te vlade i aktualni potpredsjednik Sabora, u Vukovaru povikao da Haagu treba reći "dosta"? Tomac danas tumači da bi ponovno okupljanje ratne vlade trebalo "javno svjedočiti o konsenzusu kojije o bitnim nacionalnim pitanjima postojao kako prije, tako i danas", a Budiša ga podupire riječima "da se udara na sve koji su branili Hrvatsku".

Ali, što s Pakračkom Poljanom, Gospićem paljenjem i ubojstvima? Živko Juzbašić, još jedan od članova ratne vlade, izjavio je u Novom listu: "Besmislene su priče o tome tko je iz tadašnje vladajuće garniture znao za pojedinačne događaje, a tko nije. Svi su sve znali". Juzbašić je naznačio i liniju odgovornosti: "Odluke se donosili ministri obrane i unutarnjih poslova zajedno sa šefovima tajnih službi, koji su bili u izravnoj vezi s predsjednikom Tuđmanom". A svi ostali, tvrdi Juzbašić, bili su samo paravan nemoćan da bilo što promijeni. U pravu je Prodanović kada kaže da je iritantno što se neki pretvaraju da su sada saznali nešto što je on (i ne samo on) znao deset godina te da je bolje članovima Gregurićeve ratne vlade da, s aspekta moralne odgovornosti i dobrog ukusa, šute.

U svemu tome hrvatska se javnost ne bi trebala, uzbuđivati kada su u pitanju nekadašnji Tuđmanovi suradnici iz redova HDZ-a. Zabrinjavajuće je, međutim, da Tomac i Budiša, visokorangirani političari vladajuće koalicije, pristaju na podjelu moralne odgovornosti s tim društvom i pozivaju na konsenzus o tim "bitnim nacionahiim pitanjima kako prije, tako i danas". Ali, kako je moguće procesuirati pojedinačne zločine ako je postojao i još uvijek postoji nacionalni konsenzus o šutnji, dakle o pristajanju na zločin?