Jugoslavenski predsjednik Vojislav Koštunica ovih je dana povukao dva vrlo zanimljiva poteza: sastao se sa svojim prethodnikom Slobodanom Miloševićem i izdao priopćenje u kome osporava Daytonski sporazum i odbacuje mogućnost izručenja osoba osumnjičenih za ratne zločine. Koštunica je, kao što je poznato, od trenutka kada je preuzeo predsjedničku funkciju odbijao mogućnost izručenja Slobodana Miloševića, haaškog optuženika koji bi, s obzirom da je od svih osoba s haaških optužnica obnašao najvišu političku dužnost, trebao biti najtraženija osoba optužena za ratni zločin.

Takvom »politika« Koštunica je privukao popriličnu pozornost međunarodne javnosti, izazvao je nezadovoljstvo i prosvjede u Hrvatskoj i BiH, zemljama koje su godinama bile žrtve Miloševićeva projekta velike Srbije. Ali, međunarodna zajednica, odnosno zemlje i institucije koje igraju glavnu ulogu u moderiranju i gašenju krize na europskom jugoistoku, nije reagirala na odgovarajući način. Drugim riječima, nije reagirala onako kako je znala reagirati u trenucima kada su hrvatske vlasti, osobito one od prije 3. siječnja 2000., pokušavale izbjeći neke haaške zahtjeve ili makar odgoditi njihovo provođenje.

Ako bi se uvažila mjerila koja su primjenjivana u Hrvatskoj, međunarodna bi zajednica Koštunici imala još štošta prigovoriti. Od toga da u srbijanskim zatvorima, prema podacima srbijanskih nevladinih organizacija, i danas čami oko 400 osoba osuđenih zbog »udruživanja radi neprijateljske djelatnosti«, kaznenog djela koje demokratski svijet ne poznaje, što znači da je riječ o 400 političkih zatvorenika, pa do činjenice da u jugoslavenskim oružanim snagama služe osobe čija se imena nalaze na haaškim tjeralicama.

Koštunica je, međutim, unatoč tome što je jasno i glasno ponavljao kako ne kani izručiti Miloševića, zadržao ulogu »pionira demokracije«, i dalje je rado viđen gost u sjedištima međunarodnih organizacija i prijestolnicama vodećih zemalja demokratskog svijeta. U nekim međunarodnim krugovima SR Jugoslavije se, unatoč evidentnim anomalijama Koštuničine demokracije, već smatra stožerom demokratskih procesa na europskom jugoistoku, a neizbalanisran pristup prema zemljama u ovom dijelu svijeta je toliko uočljiv da ga ne mogu prešutjeti ni pojedini predstavnici međunarodne zajednice. Tako je, primjerice, Jacques Paul Klein prošloga tjedna u izjavi za Vjesnik izrazio zabrinutost što je, »za razliku od Beograda, Hrvatska dobila mnoga obećanja o pomoći međunarodne zajednice, a rijetka su obećanja i ispunjena«.

Doskora su Koštunica i njegovi suradnici iz DOS-a imali univerzalno objašnjenje, koje je ujedno bilo i obećanje: demokratske promjene nisu moguće dok se ne promijeni republička vlast u Srbiji. Miloševićevi socijalisti su sada i na toj razini poraženi (izbori su održani 23. prosinca prošle godine), a Koštunica svejedno ne poduzima korake kojima bi opravdao poklone i nagrade kojima ga Zapad zasipa, iznova - i to u jasnije i bezobzirnije nego ikad dosad - odbacuje mogućnost suradnje s Međunarodnim sudom za ratne zločine te, dovodeći u pitanje Daytonski sporazum, ide još jedan korak dalje u odbacivanju općeprihvaćenih načela za okončanje krize na europskom jugoistoku.

Koštunica, istina, nije prvi političar koji pokušava izbjeći daytonske obveze, ali, za razliku od drugih koji svoje nakane pokušavaju upakirati u više ili manje nelogične prijedloge poboljšanja Daytonskog sporazuma, on jasno i glasno osporava taj dokument, uz obrazloženje da ga »nije ratificirao parlament«. I to ne u nekoj u prolazu danoj izjavi, koju bi eventualno kasnije mogao osporavati, tvrdeći da nije dobro shvaćen ili da njegove riječi nisu korektno prenesene, nego u pismenom priopćenju.

Naprotiv, u njemu, tj. u dokumentu »Sporazum o parafiranju općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini« koji je sastavni dio daytonskog paketa, stoji: »Ovaj Sporazum stupa na snagu potpisivanjem.«

Koštunica, po svemu sudeći, ovim potezima zauzima »borbeni položaj« uoči posjeta glavne haaške tužiteljice Carle del Ponte, a stvarna razina suradnje s Haagom i odnos prema Daytonskom sporazumu u velikoj mjeri će ovisiti o politici međunarodne zajednice, odnosno o njezinoj odlučnosti da (napokon) i SR Jugoslaviji postavi uvjete kakve postavlja i drugim zemljama.