Dok se najvišim državnim institucijama širi dosad neviđena strepnja da će haaške optužnice ne samo pogoršati političko stanje u zemlji nego i udariti na same temelje hrvatske državnosti, nameće se pitanje: a što su to Hrvati zadobili neovisnom, punom državnošću da se to sada, kad se tobože prijeti suverenitetu, boje izgubiti?

I povijest novog vijeka toj tezi daje pravo pa se lakonski kaže da se država ne dobiva - bez rata.

Još se sve u Hrvatskoj vrti oko tradicionalnog (totalitarnog) shvaćanja državnosti, prema kojem nitko izvana ne bi smio imati utjecaja na naš život ovdje u Hrvatskoj. Prema tome, mi sami krojimo ustavno-pravni poredak, pišemo i donosimo zakone i sami bismo trebali procjenjivati hoćemo li ih i kako primjenjivati. Sumnja u našu vojsku i našu policiju je potkopavanje državne i nacionalne nezavisnosti, a bogme - ovisno o stupnju vanjske ugroženosti zemlje i sprezi i zavjeri neprijatelja protiv Hrvatske (a toga, je li, uvijek ima) - ona je i nacionalna izdaja.

Svaku ozbiljniju kritiku hrvatske državne politike u deset godina vlasti su doživljavale kao napad na državnost i kao jugonostalgiju. Predsjednik nekoliko braniteljskih udruga Velimir Kvesić kaže da tužiteljica Međunarodnog tribunala Carla Del Ponte u Zagreb ne dolazi slučajno baš 15. siječnja na dan međunarodnog priznanja Hrvatske, nego i izborom toga datuma želi kriminalizirati Domovinski rat.

Kada su u kasno poslijepodne 15. siječnja 1992. počele, jedna za drugom, stizati depeše iz različitih zapadnoeuropskih zemalja o priznavanju Hrvatske kao samostalne i neovisne države, pucnjavom koja je parala noć iskazan je u cijeloj Hrvatskoj osjećaj radosti, oduševljenja i olakšanja. Barem za mnoge od nas, to nije bilo puko slavlje zbog ostvarenja hrvatske države (navodno tisućljetnog sna), nego prije svega uvjerenje da je to priznanje jamstvo da se krvavi rat u Hrvatskoj privodi kraju.

Ako smo u herojskim, olovnim vremenima Domovinskog rata - da parafraziramo Johna Fitzgeralda Kennedyja ("Što mogu učiniti za Ameriku?") - trebali i mogli pitati "Što mogu učiniti za Hrvatsku?", došlo je već poodavno vrijeme da se subjekt i objekt zamijene pa da svaki ponaosob pitamo: "Što Hrvatska treba učiniti za mene?" Vrijeme herojskog državnog "suvereniteta" odnjegovanog na bubnjanju talambasa i ratnih truba, uznositog i gordog, ksenofobičnog i odrješitog, vodenog čeličnom šakom Partije i Vođe, suvereniteta koji se iscrpljivao u pompoznoj formi tako sličnoj svim banana republikama - prolazi.

Država, državnost, Hrvatska bili su dostatno opravdanje za sve - za dosta bijedan životni standard, za nepostojanje makar i minimalne razine pravne građanske zaštite, za pljačku nekad narodne imovine putem pretvorbe, ali Hrvatska je katkad bila i opravdanje za zločin.