U odnosima Hrvatske i Međunarodnoga suda za ratne zločine u Haagu očito nema sukoba, kakvi su naivnošću medija i marljivom djelatnošću nekih protudemokratskih organizacija, čvrsto vezanih uz ono što nazivamo obavještajnim podzemljem, prikazivani posljednjih tjedana. Haaški sud jedan je od međunarodnih mehanizama dizajniranih za prostor kome donekle pripadamo i na kojemu smo bili uvučeni u ra.t, Globalna politika osmislila ga je kako bi pomogla normalizaciji i usvajanju standarda vladavine prava.

Da se hrvatsko pravosuđe pokazalo sposobnim sâmo procesuirati ovdje počinjene zločine, haaški se mehanizmi uopće ne bi odnosili na Hrvatsku, a budući da prošli režim za takvo što nije imao ambicije, aktualna je administracija izložena bolnim procesima normalizacije. Sankcioniranje ratnih zločina s »naše strane« i integracija Hrvatske u demokratski svijet dio je policy paketa na kome su dva bloka demokratskih političkih stranaka osvojila izbore, a odgovornim je političarima vjerojatno još u vrijeme osvajanja političke većine bilo jasno da njihova politička strategija nosi i neugodne izazove, kakav je i samopreispitivanje na koje nas sada nagoni gospođa Del Ponte.

Politički procesi, što su prethodili posjetu glavne tužiteljice, pokazali su kako unutar vladajuće šestorke ipak ne postoje onako duboke političke razlike, kao što se to nekima činilo na osnovi razlika u javnom diskursu pojedinih stranačkih vođa koalicijskih stranaka. Olako se pretpostavljalo kako retorika Dražena Budiše i njegovih socijalnih liberala navješćuje mogućnost da unutar šestorice dođe do raskola o »haaškom pitanju«, a da je strategija HSLS-a opstrukcija suradnje s Međunarodnim sudom.

Budiša je svojim izjavama, koje su zvučale nešto drukčije od izjava njegovih koalicijskih partnera, navukao bijes i nesklonost liberalne javnosti, a procesi što su se odvijali posljednjih dana, pokazuju kako je taj bijes bio izlišan. Naime, Budiša i njegova stranka nisu blokirali suradnju Hrvatske s haaškom institucijom Ujedinjenih naroda, što bi vodilo prema međunarodnoj izolaciji Hrvatske, već su kontinuitetom svojih političkih izjava samo »uspostavili vlasništvo« nad jednim od pitanja važnih za artikuliranje nacionalne politike.

Time, što je važan partner unutar koalicije uspostavio »vlasništvo nad haaškim pitanjem«, vezujući uz sebe i onaj dio demokratskoga političkog spektra (vjerojatno blizu 50 posto biračkoga tijela), koji nije sklon bezuvjetnoj suradnji s Međunarodnim sudom, Budiša je učvrstio, a ne oslabio koaliciju i sadašnju Vladu. Pokazalo se, naime, da ta strategija nije oslabila, već ojačala pregovaračku poziciju hrvatske Vlade.

Formiranje novih institucija, kojima je cilj progon ratnih zločina, cinici će definirati kao potez »loših đaka« koji nastoje prikriti svoj nerad, ali riječ je ipak o najavi nove strategije, i to strategije suočavanja s neugodnom prošlošću. Njome se percipira činjenica kako je, faktički, za demokratsku stabilizaciju Hrvatske važnije raščišćavanje zločina što su ih počinili prethodni režim i oni kojima je Šušak tepao kao »našim momcima« i, naravno, zločina što su ih učinili hrvatski državljani srpske nacionalnosti, a da kažnjavanje zločinaca u Srbiji za nas, doduše, ima golem »emotivni naboj«, ali da je za stabilizaciju demokracije u nas od »sekundarnog značenja«.

Bez obzira na to što radili u našoj okolini, mi u Hrvatskoj moramo radi sebe samih riješiti sve repove svoje prošlosti. Ta, konačno, Europskoj uniji želimo pristupiti kao samostalna država, a nikako ne kroz »mini EU«, o kojemu govore u Beogradu, dakle, kroz balkansku integraciju koja bi vodila normalizaciji i demokratskoj stabilizaciji politički i ekonomski integrirane »regije«, što bi onda daleko u budućnosti cijela bila integrirana u EU.

Iako je posljednjih dana bilo uočljivo kako političke organizacije, što ne pripadaju većinskoj koaliciji, nastoje »vlasništvo nad haaškim pitanjem« »oteti« Budiši, a okupljanjem koalicijskoga ratnog kabineta, ali i bivših premijera i predsjednika Sabora, nastojalo se potaknuti aktualnu koaliciju da umjesto političke strategije diskontinuiteta prema bivšem režimu prihvati »politiku kontinuiteta«, Ovi su procesi objektivno ostali na političkoj margini.

Koliko god se kvazikoaliciju iz 1991., u kojoj je sve ključne procese ionako kontrolirao tadašnji autoritarni vladar, nastoji prikazati kao alternativu (i to bolju) sadašnjoj koaliciji demokratskih političkih stranaka, pokazalo se da unutar sadašnje koalicije postoji i krilo koje naglašava nacionalne interese i zastupa stavove onih koji su skeptični prema dosezima Haaškoga suda, ali da ono ne blokira procese usvajanja standarda demokratske države i vladavine prava, što u našem slučaju znaci i suradnju sa sudištem što ga je formiralo Vijeće sigurnosti UN.

Svojom strategijom Vlada pokazuje diskontinuitet prema starom režimu. Zatezanje odnosa između Haaškoga suda i Srbije te odbijanje jugoslavenskog predsjednika Koštunice da prizna njegovu nadležnost za zločine što su ih počinili državljani njegove zemlje, samo su jedan od dokaza kako je Koštunica preuzeo vlast »pogodbom« s Miloševićevim diktatorskim režimom. Stečevine njegova režima (a etnički očišćena područja nacionalisti će svakako smatrati uspjesima) bilo je nemoguće zaštititi bez smjene vlasti, a o »novim uspjesima« nije se moglo ni sanjati bez »velikog presvlačenja«.

Koalicija DOS, koja je u Srbiji pobijedila na izborima, od hrvatske se vladajuće koalicije u bitnome razlikuje po tome što je, unatoč međusobnim razlikama, cijela hrvatska koalicija za diskontinuitet prema Tuđmanovu režimu, a u DOS-u takva jedinstva nema. Odbijanje suradnje s Međunarodnim sudom za ratne zločine, za što se u Hrvatskoj ne zalaže niti jedna demokratska stranka, za Srbiju bi mogao biti politički izazov brzoga sloma aktualne koalicije, a globalnoj politici dokaz kako stabilizacija demokratskoga poretka i integracija Srbije nisu već ostvareni ciljevi.

Usvajanje demokratskih standarda, koliko god bolno ono bilo, jedino jamči ostvarenje političkog cilja što ga je sadašnja administracija definirala kao temeljni: individualnog pristupa Europskoj uniji. Racionalnim ponašanjem Vlade u suradnji s Haaškim sudom, ali i naznakama kako će suradnja Srbije i Haaga biti mnogo konfliktnija, Hrvatska je osnažila svoje argumente za individualni pristup.