Prijedlog HSLS-a i njegova predsjednika Dražena Budiše o rekonstrukciji Vlade RH, tj. ukidanju sedam ministarstava i dužnosti potpredsjednika Vlade, novi je udar liberala na stabilnost vladajuće koalicije. Naime, iz zahtjeva za ukidanje Ministarstva za europske integracije, za obrt te malo i srednje poduzetništvo, za javne radove, obnovu i graditeljstvo, za turizam, znanost, zdravstvo i poljoprivredu vidljivo je da se u biti iz Vlade želi eliminirati dio stranaka Porečke skupine, tj. IDS i HNS, čiji su čelnici ujedno i ministri u Vladi; Ivan Jakovčić za europske integracije, a Radimir Čačić za javne radove, obnovu i graditeljstvo. Imajući to na umu, valja zaključiti da su najnovije težnje HSLS-a samo nastavak politike Dražena Budiše kojom želi dokazati kako je dio stranaka Porečke skupine zapravo oporba u vladajućoj koaliciji i stoga ne zaslužuju participaciju u vlasti. No, može se pretpostaviti da će Budišina inicijativa, kao i sve dosadašnje, rezultirati daljnjim padom ugleda HSLS-a i jačom homogenizacijom svih ostalih stranaka unutar vladajuće koalicije.

Posebice stoga što se Republika Hrvatska trenutačno nalazi u vrlo osjetljivom procesu glede odnosa sa Sudom u Den Haagu i u iznimno lošem stanju u gospodarstvu, zbog čega su građani sve bliže rubu socijalne izdržljivosti. U kontekstu toga za premijera Račana svaka je inicijativa kojom se želi otežati rad Vlade u sadašnjem trenutku krajnje neprihvatljiva i stoga se može očekivati daljnje zahladnjenje njegova odnosa s Budišom. A javnost je, što pokazuju brojna ispitivanja javnog mišljenja, znatno naklonjenija Račanu i SDP-u nego Budiši i HSLS-u. S druge strane, Budiša je očito svjestan da je svojim dosadašnjim djelovanjem doveo opstanak HSLS-a u vladajućoj koaliciji u krajnje ozbiljno pitanje i sada, koristeći tešku situaciju u zemlji, pokušava dodatnim pritiscima nešto na brzinu promijeniti u svoju korist. Međutim, mora se reći, takvo destruktivno i neodgovorno ponašanje Budiše i HSLS-a, s obzirom na stanje u državi i njezin međunarodni položaj, zasigurno će za njih završiti kontraproduktivno. Jedino što se u ovom trenutku može ostvariti takvim pristupom jest isprovocirati raspisivanje novih izbora za Zastupnički dom Hrvatskog sabora. No, prema svim pokazateljima, Budiša ni u tom slučaju ne može očekivati boljitak za svoju stranku. Naprotiv, može mu se dogoditi upravo suprotno od njegovih želja.

Međutim, kada se govori o tim špekulacijama, valja spomenuti činjenicu koja će biti ključna za razvoj daljnjih odnosa na političkoj pozornici Republike Hrvatske. Budiša, kao i Račan, vrlo dobro zna da na izbore za Županijski dom Hrvatskog sabora i lokalne izbore vladajuća koalicija izlazi s ne baš zavidnim rezultatima. Predizborna obećanja nisu ispunjena, a građani sve teže žive. Stoga se misli kako Račan ne može u ljeto izići i na prijevremene izbore za Zastupnički dom Hrvatskog sabora. Ali jedan događaj može preokrenuti sve. Naime, ako se do lipnja potpiše Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju s Europskom unijom, to će biti jedini kapital s kojim će Račan izići pred birače, a ako se to ne dogodi, željeni izborni uspjeh stranaka vladajuće koalicije bit će doveden u pitanje. Upravo je zbog toga Račan i pomaknuo izbore za drugu polovinu lipnja, dakle najdalje što mu zakon dopušta. Ako se ima na umu da se do tog cilja može stići samo uz sređene odnose sa Sudom u Den Haagu i stabilnost na unutarnjem planu, stvari su krajnje jasne.

Naime, i Budiša i Račan u biti vode utrku za dobivanjem vremena. Račan da ostvari svoj naum s Europskom unijom, a Budiša da pokuša popraviti svoj narušeni izgled, kao i svoje stranke. Problem nastaje zbog toga što Budiša sve to radi vrlo nespretno i u jednakoj mjeri šteti svojoj stranci i vladajućoj koaliciji. Kolika je ta nespretnost očituje se u činjenici da provocira prijevremene izbore koje u biti ne želi jer zna da na njima ne može postići nikakav zavidniji uspjeh. Nadalje, Budiša radikalizacijom retorike o temi odnosa sa Sudom u Den Haagu ruši kredibilitet Vlade u inozemstvu i na taj način dovodi u pitanje Račanove napore. Sukladno tome, prisiljava Račana da zaoštrava odnose s predsjednikom Republike Hrvatske Stjepanom Mesićem.

S druge strane, Račan, želeći do lipnja potpisati Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju s Europskom unijom, vodi također opasnu politiku. Naime, postoji opravdana bojazan da će pregovaračkom timu s Nevenom Mimicom na čelu narediti da pristane na sve kako bi se sporazum zaključio, ma koliko on bio u svojoj biti štetan za Republiku Hrvatsku. Nešto slično učinjeno je pri sklapanju novog stand-by aranžmana s Međunarodnim monetarnim fondom, kada se pristalo smanjiti naknade porodiljama, regrese, u Državni proračun ukalkulirati otpuštanje deset posto administrativnog osoblja u javnim službama itd. Imajući na umu sve rečeno, može se zaključiti da će daljnji odnosi unutar vladajuće koalicije izravno ovisiti o odnosima sa Sudom u Den Haagu i pregovaračkom procesu u Bruxellesu. Koliko odnosi sa Sudom budu normalizirani, toliko će spomenuti pregovori napredovati. Ako Račan uspije, onda više nema nikakvog razloga da se raspisivanjem prijevremenih izbora za Zastupnički dom Hrvatskog sabora ne pokuša riješiti Budiše i HSLS-a. S druge strane, Budiša će se svim silama truditi da postane predvodnikom umjerene desnice u zemlji. Međutim, šest mjeseci je dugo razdoblje i valja vidjeti koji će biti daljnji potezi HSLS-a jer se on sad u biti bori za svoj opstanak. Dakle, ulog je i za Račana i za Budišu iznimno velik. Pritom se ne smije zaboraviti ni na predsjednika Mesića. Sve to ukazuje da nas očekuje teških šest mjeseci, a bavljenje vlasti ovim pitanjima sugerira na zaključak da će biti znatno smanjen manevarski prostor Vlade za poboljšanje gospodarskog stanja u zemlji. To ujedno znači da građane Republike Hrvatske čeka još teža godina od prošle.