U ljeto 1991. godine Franjo Tuđman je, u strahu od sve izvjesnijeg puča u vlastitoj stranci, napravio najveći kompromis u svojoj predsjedničkoj karijeri i osnovao Vladu demokratskog jedinstva. Dodijeljenu ulogu taj je višestranački konglomerat prilično dobro obavio: svojeg je političkog oca uspješno zaštitio od najezde HDZ-ovih jastrebova, a državu obranio od velikosrpske agresije. Deset godina kasnije, na krilima mesijanske uloge iz ratnih dana, njeni članovi ponovno su se okupili ne bi li joj udahnuli barem djelić nekadašnje povijesne veličine. Razlog je ovoga puta bio puno prozaičniji: pojedini su se bivši ministri uplašili prtljage koju je na svoj zagrebački izlet ponijela Carla del Ponte, pa su poželjeli javno reći da oni ipak nisu nikakvi Hitlerovi šegrti. To što nitko normalan takvo što ni ne tvrdi i nije im bilo previše važno, kao ni činjenica da se njihovom pozivu nisu odazvala neka zvučnija ministarska imena iz tog vremena. Vlada demokratskog jedinstva ponovno je poslužila za jednokratnu upotrebu. Samo što je, ovoga puta, ona potrajala samo jedan dan.