Haška “mora” hrvatskih vlasti nije nestala. Konferencija za novinare premijera Ivice Račana i glavne haške tužiteljice Carle del Ponte, nešto opuštenija od očekivane, na kraju jednodnevnog, po svemu sudeći, iscrpljujućeg razgovora otkrila je samo ono što je trebala, tek vrh ledene sante u odnosima hrvatskih vlasti i Suda u Haagu. Cilj biranih izraza i rečeničnih sklopova del Ponte i Račana prvenstveno je bio usmjeren splašnjavanju političkih tenzija oko suradnje sa Sudom u samoj Hrvatskoj, dok je sadržaj onog ključnog dijela susreta “operacionalizacija” suradnje sa svim njenim pojedinostima - za sada ostao poznat jedino akterima razgovora. No, i njega se može dešifrirati usporedimo li dosadašnje sporne točke u suradnji “dviju zainteresiranih strana” s onim što je nakon razgovora u Zagrebu rečeno javnosti.

Od Carle del Ponte smo tako saznali da sa sobom nije donijela niti jednu optužnicu, s poukom “nedovoljno upućenima” da optužnice bivaju obznanjene tek kada osumnjičenik bude uhićen, te da Sud ne istražuje ni rat ni pojedine operacije u njemu već konkretne zločine pokušavajući ući u trag Ijudima s osobnom i pojedinačnom odgovornošću. Ovo je, ne bez razloga zbog stvorene klime u zemlji, ali i relativiziranja 13 zaključaka Vlade a da ih se ne apostrofira i javno anulira, posebno naglasio i premijer Račan, koristeći priliku da javnost obavijesti i o zapravo jedinoj bitnoj novosti koju smo imali priliku čuti. A ta je da otpada službeni zahtjev Suda za razgovor s generalom Stipetićem, već da on dobrovoljno pristaje na susret s istražiteljima.

Riječ je očito o nekoj vrsti koncesije Haškog suda hrvatskim vlastima kako bi se sačuvao i njihov dignitet i dignitet načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga. Što se ostalog tiče koncesija neće biti. Hrvatska će morati ispoštovati svoje obaveze. Zaključna formulacija Carle del Ponte kako su pronađena rješenja za sve probleme zbog čega će ubuduće suradnja Hrvatske i Haškog suda biti najbolja moguća, popraćena pogledom prema Račanu i općim (“poluironičnim”), smijehom svih nazočnih, istovremeno je znak očekivanja i upozorenje. Ako je i unatoč nedavnoj oštroj reakciji odlučila ignorirati ton i sadržaj nekih od zaključaka Vlade, glavna tužiteljica sigurno, a potvrđuju to razni izvori, nije odustala od zahtjeva da hrvatske vlasti moraju biti maksimalno kooperativne u pristupu svjedocima i dostavi Sudu traženih dokumenata. Praktički, nakon zagrebačkog susreta del Ponte i Račana, hrvatskoj je Vladi počeo teći popravni rok u kojem mora dokazati svoju ozbiljnost i odgovornost. U protivnom, umjesto verbalne kritike pred Vijećem sigurnosti UN glavna bi tužiteljica u dogledno vrijeme mogla posegnuti i za zahtjevom za sankcioniranjem ponašanja Hrvatske, što bi godinu dana staru vlast u odnosima sa Sudom u Haagu i međunarodnom zajednicom sunovratilo na razinu razdoblja vladavine Franje Tuđmana.

Nema dvojbi, koliko god mučan i naporan bio, razgovor Račana i njegovih suradnika s Carlom del Ponte ostat će lakši dio priče o daljnjoj suradnji s Haškim sudom. Pitanje je, naime, koliko podudarnost gledišta glavne tužiteljice i hrvatskog premijera o tome da se ne radi o kriminalizaciji Domovinskog rata nego o istraživanju zločina i njihovih krivaca doista može umiriti zagovornike teze o hlađenju odnosa s Haagom, te kakve se još političke “zasjede” Račanu i Vladi spremaju.

No, odgovorna i demokratski orijentirana Vlada, kako ova sadašnja Račanova samu sebe doživljava, ne bi smjela posustati ni eskivirati. Ne tražeći alibi ni u gospodarskoj ni u socijalnoj situaciji mora se konačno pomaknuti s mjesta i kad su u pitanju zločini počinjeni u ratu. Verbalna opredjeljenja više nisu dovoljna. Traži se konkretno i kada je u pitanju procesuiranje zločina kojima će se baviti domaće pravosuđe i kada je u pitanju iskrena i nesmetana suradnja s Haškim sudom u granicama Ustavnog zakona i međunarodnog prava.

Samo Vlada sa stavom, ona koja zna što hoće i ima inicijativu, pa i da pritom prima udarce “nezadovoljnih” i biva optužena za “izdaju”, može u Hrvatskoj slagati “demokratske kocke” koje će izdržati nalete autoritarnih “rješenja”. Zločin je zločin i treba ga kazniti, pravna država je pravna država i za nikoga izuzetaka ne bi smjelo biti. Koliko je pak Haški sud u svom djelovanju politiziran, odnosno politički modeliran, te što zapravo hoće Koštunica i nova srpska vlast u svom protivljenju Sudu u Haagu, pitanja su druge razine. U “tuđi” dio zajedničkog dvorišta ima pravo zavirivati samo onaj koji mete pred vlastitim vratima.