Socijalizam je bio nazadan gospodarski sustav (protežirao je društveno vlasništvo i radno pravo, a sputavao privatni biznis i razvoj integralnog tržišta), ali je osobito u svojim zlatnim godinama, od 1974. do 1982., najveću energiju usmjeravao u okrupnjavanje domaće ponude, i to u tadašnjim republičkim granicama. Suvremeni je kapitalizam napredan gospodarski sustav, ali u najnovijoj hrvatskoj varijanti, unatoč lanjskoj promjeni vlasti, nastavlja s konceptom mrvljenja domaće ponude, stečajevima tako upropaštenih tvrtki i ubrzanom privatizacijom, a zapravo rasprodajom državne imovine.

U doba nazadnog samoupravnog socijalizma, bilo je ipak tvrtki, baš iz Hrvatske, koje su visoko i čvrsto stajale na svjetskim i evropskim top-Ijestvicama: tako je npr. Udružena banka Zagreb (pod čijim su se imenom povezale sve važnije i veće hrvatske bankarske kuće), potkraj sedamdesetih godina prošlog stoljeća bila jedna od sto najvećih u svijetu, dok je Jadranbrod bio jedan od dvadeset vodećih svjetskih brodograđevnih konzorcija, šibenski TLM drugi, Ina jedna od desetak najvećih u Evropi, a Vjesnikova kuća doista najveća u razmjerima današnje regije jugoistočne Evrope. Danas, u doba razvijena kapitalizma, s izuzetkom Plive, nema ni jedne hrvatske kompanije ili banke na sve dinamičnijim evropskim i svjetskim top-Ijestvicama gospodarske moći i vrijednosti.

Tako se okrupnjavaju, ne samo Pliva i Zagrebačka banka, u kojima strani dioničari već drže većinske udjele, nego i engleski Regent Fund (preuzimanjima Dalmatinske banke Zadar i Istarske banke Pula), pa Privredna banka Zagreb (otkad je u većinskom posjedu talijansko-njemačke BCI), čemu teži i Riječka banka (otkad je u većinskom posjedu njemačke Bayerische-Landesbank), pa čuveni Čileanac, hrvatskog porijekla, Andronik Lukšić, svojim preuzimanjima većine turističkih potencijala na zapadnoj obali Istre, pa strani trgovački lanci koji melju sve pred sobom, osobito na području Zagreba, itd. Od tvrtki u većinskom državnom posjedu, samo je Podravka uspjela nešto preuzeti, ali u Poljskoj i Mađarskoj, dok je Tvornici duhana Rovinj, širenje na Zadar i ostatak domaćeg tržišta onemogućeno odlukom na najvišoj razini, kojom je TDR-u iza leđa pripušten British-American Tobacco, multinacionalni monopolist u 15 zemalja u Evropi.

Utoliko je još otvoren upit: mora li se strancima prepustiti i Croatia-osiguranje, a time i cjelokupno osiguravateljsko tržište, ili je mudrije potaknuti njegovo okrupnjavanje, uz prodor na tržište susjedne BiH? Treba li prodati strancima i sve preostale novinske kuće, pa i trgovinu novinama, od Vjesnika i Slobodne Dalmacije, do Tiska, il bi nasuprot sve krupnijim inozemnim medijskim kućama koje će držati Večernji, Jutarnji, Europapress i ostale, ponuditi snažnu - ne dekretom, nego nizom posebnih poslovnih i vlasničkih ugovora stvorenu - novu nacionalnu novinsko-tiskarsko-trgovačku mrežu u trokutu Vjesnik-Slobodna-Dalmacija-Novi list-Tisak? Naposljetku, nije II nasuprot sve globaliziranijoj brodograditeljskoj ponudi (Njemačka-Poljska plus Južna Koreja, nasuprot razmrvljenom ostatku svijeta) krajnji čas za ponovno umrežavanje svih domaćih brodogradilišta i njihovih kooperanata, itd?

To bi u ovoj velikoj regionalnoj igri, u sudaru nacionalnog kapitala jedne male, ali otvorene zemlje, pred integracijom u sustav EU-a, i globaliziranog zapadnog kapitala na njegovu silovitom putu Rusima do pod prozore, mogle biti zadnje Fižulićeve i Linićeve briškule.