ZAGREB, 18. siječnja – Prije 10 godina Saddam Hussein je izazvao svijet, a prije svih Sjedinjene Države koje su povele prvi pravi tehnološki rat na koncu 20. stoljeća. Uzrok ratu bila je želja Saddama Husseina da Irak postane velesila koja će diktirati odnose u regiji, s osloncem na ogromni domaći vojno-industrijski kompleks sposoban razvijati biološko-kemijska i konvencionalna oružja. Povod ratu bila je Saddamova okupacija Kuvajta i pripajanje tamošnjih naftnih postrojenja iračkom gospodarstvu.

Rat u Zaljevu vođen je u uvjetima kada je Sovjetski Savez prestao postojati kao druga supersila (uskoro kao i država), pa su Amerikanci imali potpuno odriješene ruke. Sukob je bio velika zračno-kopnena bitka. U prvih 40 dana Amerikanci su uz asistenciju saveznika, zračnim udarima sustavno mrvili iračku vojsku u Kuvajtu i stalno napadali gustu protuzračnu obranu u Iraku (taj dio operacije poznat je kao »Pustinjska oluja«). Iza toga uslijedio je kopneni udar ( »Pustinjska sablja«), koji je zapečatio Saddamov poraz jer se iscrpljena i od strašnog bombardiranja potpuno demoralizirana vojska više nije željela boriti. Čim su Iračani prestali pružati aktivni otpor Amerikanci su obustavili ratne operacije.

Amerikanci su tukli po Iračanima tako žestoko i masovno (svoje bombardiranje cinično su nazvali »kirurškim i milimetarski preciznim«) da su neke postrojbe iračkih oružanih snaga bile zbrisane u svega jedan dan. Tako je npr. u Kuvajtu u jednoj elitnoj diviziji Republikanske garde od 22.000 vojnika i časnika nalete američkih teških bombardera, lovaca-bombardera i krstarećih projektila preživjelo njih svega 88 (otprilike jedna četa); svi ostali su ubijeni na mjestu ili nestali (nikad nisu pronađeni).

U tom zapravo neravnopravnom ratu Amerikanci su postigli sve svoje vojne ciljeve. Kuvajt je oslobođen, a iračka vojna moć svedena na simboličnu razinu. No, glavni politički cilj nije postignut. Saddam Hussein je ostao na vlasti.

On je preživio i ustanak šiita na jugu Iraka oko svetog šiitskog grada Kerbale i istodobnu pobunu Kurda na sjeveru zemlje koju je slomio helikopterskim napadima, jer su mu Amerikanci zabranili da koristi borbene avione. Šiitske pobunjenike »pacifizirale« su pak (pred američkim očima) preostale, na brzinu prestrojene, oklopno-mehanizirane divizije Republikanske garde.

Dva su razloga što Washington nije dotukao Saddama. U Bijeloj kući je procijenjeno da bi naglim odlaskom diktatora u razrušenoj zemlji došlo do kaosa i anarhije s posljedicama u odnosu na koje bi Libanon bio dječja igra. U želji da spriječi izbijanje građanskog rata u Iraku i oslabi poziciju Irana koji je sa simpatijama gledao na šiitski ustanak, George Bush stariji naredio je da se američke i savezničke pobjedničke kolone zaustave 350 km od Bagdada.

Drugi razlog Saddamove žilavosti su unutarnje okolnosti. Prije 1991. godine Irak je godišnje zarađivao 20 milijardi dolara od prodaje nafte. Kako 80 posto industrije u Iraku kontrolira država, s takvim prihodima Saddam si je mogao priuštiti stvaranje jedne od najvećih administracija u svijetu. Cjelokupni birokratski aparat, brojni sigurnosni funkcionari, vojna policija, Republikanska garda i tajne službe sve duguju režimu i ostat će uz Sadama do kraja. Narod se, suočen sa sankcijama, glađu i bolestima, zbio oko svog diktatora i nastavio trpjeti bez struje, lijekova i dovoljno hrane.

Saddam Hussein je doista umislio da je arapski Saladin, spasitelj zemlje i islama. U Zaljevski rat ušao je s reputacijom masovnog ubojice (hladnokrvno je ranije pobio 10.000 Kurda); regiji i Izraelu prijetio je biološko-kemijskim oružjima, želio je konstruirati atomsku bombu i na konferencijama velikih sjediti kao ravnopravni sugovornik.

Amerikanci su stoga bez pardona udarili po njemu sa svim raspoloživim konvencionalnim sredstvima, a istodobno otišli i korak dalje. Iračke vojne mete poslužile su im kao pokusni poligon za iskušavanje »slabije radioaktivnog« naoružanja predviđenog za korištenje u Trećem svjetskom ratu ili ograničenom sukobu blokova u Europi. Uništili su glavninu Saddamove vojske ali su pritom kontaminirali milijun iračkih civila i na tisuće vlastitih vojnika. Osiromašeni radioaktivni malj ponovo je udario u BiH (1994. i 1995. god.) i na Kosovu (1999. godine). Ovog puta zgnječio je i prste američkih europskih saveznika u NATO-u koji više nisu spremni šutjeti.

Fran Višnar