Republika: 19. 01. 2001.
Tuđmanovi s
u transkripti svojevrsna povijest bolesti kojoj, za sada nema lijeka“Mislim da je transkribomanija u Tuđmanovu slučaju ipak naslijeđe prakse kadrovika JNA iz poslijeratnih godina na relativno visokoj poziciji”
Piše: Joža Vlahović
Po učestalosti pojavljivanja u medijima, Tuđmanovi transkripti kao pojam sigurno dijele visoko mjesto s Haaškim tribunalom, recimo. Kako je Vlada iznenada odlučila pohraniti ih u Državnom arhivu, gdje će kao tajna čamiti barem trideset godina, jasno je koliko su opasni i njoj
i onoj prije, to jest, onima, svima njima. A nisu opasni toliko oni već poznati, objavljeni zaslugom predsjednika Mesića, nego drugi, još neistraženi ili odnesen iz Predsjedničkih dvora kao tobože privatni ili samo stranački neposredno nakon Tuđmanove smrti.Ova pripovijest koja je svoje mjesto našla i u tegobnim, nekom srećom ipak uspješnim razgovorima haaške tužiteljice Carle del Ponte s premijerom Račanom, ima više lica i značenja, čak i svoju, zamalo smiješnu, stranu. Tko se još, kao Hrvatska, može podičiti da je imala predsjednika inovatora, opsjednutog idejom kako je svaka njegova izgovorena riječ sveto pismo za buduća pokoljenja?
Bilo je, dakako, sebeljubivih državnika posvuda po svijetu, ali ni jedan, vjerujem bez iznimke, nije sam svoje razgovore dao snimati s toliko sustavnosti, ustrajnosti i nepokolebljive volje kao Tuđman. Kad ga je ta pasija uhvatila, mislim da se točno ne zna. Čuo sam, doduše, kako je toj maniji razlog što je bio povjesničar. Bio je povjesničar koliko i Anto Đapić mag
istar, otprilike.Još se sjećam debele polemike koju su vodili s Tuđmanom pokojni povjesničar Ljubo Boban, Fabijan Trgo, tadašnji šef vojno-istorijskog instituta u Beogradu i Dušan Bilandžić, obojica još živi i nadam se zdravi. Najviše se govorilo o Resavskoj školi (kaluđera prepisivača) a tada još samozvanom povjesniku Franji Tuđmanu zamjeralo tude štivo u njegovu tekstu, bez navođenja autora i izvornika. Mislim da je transkribomanija u Tuđmanovu slučaju ipak naslijeđe prakse kadrovika JNA iz poslijera
tnih godina na relativno visokoj poziciji. Svaku je riječ trebalo sačuvati za personalne obračune u kojima je kao general-major, a Hrvat u Beogradu naposlijetku izvukao deblji kraj.Pamtim točno, bio sam, u audijenciji kod predsjednika Republike na njegov hitan poziv 13. kolovoza 1991. u Banskim dvorima. Ni Zdravka Bušić, koja mu je vodila kabinet, a ni sam Tuđman, nisu me upozorili da se sve s predsjednikom snima. Na kraju, možda se tada još i nije snimalo, no, koliko znam, ni kasnijih godina kad se v
eć sve snimalo, jer tisuće transkripata postoji, nitko nije upoznat niti pitan pristaje li da se razgovor snima. Za razliku od civiliziranoga svijeta, na Pantovčaku se prisluškivanje samo po sebi podrazumijevalo kao opće poznata tajna. Tu su bile ekipe tehničara i daktilografkinja, a svakoga dana posla puna kapa.Danas mi je žao što nemam transkript toga više od pola sata dugog razgovora. Bilo bi to, novinarski rečeno, dobrih 15 kartica materijala. Bio sam, doduše, oprezan. Jednom smo se prije toga, još u proljeće 1991. pred svjedocima, pretežno kolegama, na predsjednikovom radnom ručku za "cvijet hrvatskog novinarstva", kako je rekao, sam Tuđman, malo i sporječkali. Baš se bio vratio sa susreta s Miloševićem u Karađorđevu i to je uspoređivao s dome
tima sporazuma Mačeka i kneza Pavla (Cvetković je bio puka figura). Reagirao sam neoprezno tvrdeći kako je knez Pavle ipak bio nešto drugo od Miloševića, napola Britanac. Tuđman je sav pocrvenio i gotovo se izderao na mene, Bože sačuvaj.Ovom drugom prilikom, bez svjedoka, bio je vrlo tolerantan za drugačije mišljenje, ali je priča ostala ista: Hrvatska će, na kraju, dobiti i Mostar i Bihać i Derventu i bit će veća nego ikad.
Znao sam zašto me traži, jer me dan ranije Hrvoje Šarinić telefonski nagovarao da se ponovo prihvatim ozbiljnoga posla a to sam glatko odbio. Sad je Tuđman sve to zaobišao i prešutio, samo je na kraju rekao, kad smo već ustali, kako mu je drago što sam im se pridružio. Morao sam ponovo odbiti lukavoga Zagorca.
S jednom drugim, ili prvim Zagorcem, nisam ni približno imao sličnih iskustava. U Maršalatu u Beogradu prije tridesetak godina dobio sam na upotrebu sobu punu Titovih papira da ih neko vrijeme, kao novinar, detaljno pretražim, ima li što vrijedno za tisak. Nije bilo nikakvih transkripata. Ne znači da se nije snimalo, čak i tajno, povezano s aferom Aleksandra Rankovića. Tadašnji Titov prvi čovjek za sigurnost, general-pukovnik Ivan Mišković (koji sada živi u Istri) tvrdio je da se Broza prisluškivalo i u bračnom krevetu s Jovankom.
Znam da se snimalo i u Kockici, nekadašnjem CK SKH kraj Save. To će i Račan dobro znati, a meni je Milka Planinc za jednoga intervjua rekla kako se ne moram bojati ako mi ne radi kazetofon jer se sve ionako snima. No, ta je praksa u Kockici pretežno služila za sastanke i sjednice, rjeđe za razgovore. Tuđmanovi transkripti nešto su ipak nedostižno. Je li u njima očuvan onaj drugi Tuđman, pravi Tuđman, koji i ne glumi? Koliko su njegovi transkripti i odbljesak političkoga podzemlja, teško
je reći dok ne dođu u ruke policiji.Čujem da već neki diplomati koji su razgovarali s Tuđmanom osjećaju nelagodu. Što god jesu, Tuđmanovi transkripti su svojevrsna povijest bolesti kojoj, za sada, u Hrvatskoj nema lijeka. Jedni bi ih čitali kao napeto štivo, drugi bi htjeli da im se zatre svaki trag. Ljudska je želja najveća prepreka do istine.