“Uoči posjeta Zagrebu visokih predstavnika Haaškog suda za istraživanje zločina na području bivše Jugoslavije, hrvatska je vlada odlučila da će u zatvorene arhive najmanje na trideset godina pohraniti nekoliko tisuća magnetofonskih vrpca sa snimkama razgovora bivšeg predsjednika Franje Tuđmana s različitim političarima u zemlji. (…)

Utvrđeno je da su se po Tuđmanovu nalogu, od 1991. snimali svi razgovori koje je predsjednik htio sačuvati na kasetama, ponajprije kao moguće dokaze protiv možebitnih političkih protivnika, a drugo, kao bivši povjesničar nadao se da će na temelju njih napisati ne jednu knjigu uspamena. Novi je predsjednik Mesić naložio da se dio Tuđmanovih razgovora objavi u tisku, što je izazvalo nemalu pometnju u hrvatskoj javnosti i veliko zanimanje u inozemstvu, napose u ICTY-ju. Magnetofonske su vrpce potvrdile težnju vođa prijašnjeg režima da do najmanjih sitnica nadziru život svojih građana. Dio sugrađana podupro je Mesićev korak, a mnogi su se protivili takvom javnom istraživanju prošlih grijeha, smatrajući da to više dolikuje pravosudnim tijelima.

No nije samo doista histerična reakcija nekih uglednih djelatnika hrvatske političke pozornice utjecala na odluku vlade da zatvori tu Pandorinu kutiju. Kada su suradnici ICTY-ja, koji su se htjeli upoznati sa sadržajem kaseta, pojačali pritisak na vladu, ministri su im odgovorili vrlo oštro: ne treba, tobože, premašivati svoje ovlasti i upletati se u pitanja koja su u svezi s državnom sigurnosti Hrvatske.

Prema mišljenju domaćih i stranih stručnjaka, ulomci Tuđmanovih razgovora objavljeni u glasilima najmanji su i najnedužniji dio ukupne građe tog magnetofonskog arhiva. Tuđmana, kojeg su od haaškog suda spasili samo predsjednički mandat i smrt u prosincu 1999., i bivšeg predsjednika SRJ-a Slobodana Miloševića optužuju da su u doba rata 1991-1995. na području Bosne i Hercegovine htjeli tu republiku podijeliti na hrvatski i na srpski dio a zatim ih pripojiti svojim državama. Čak i već objavljena tuđmanovska otkrića omogućuju da se shvati kako 'veliki Franjo', kako ga je za života često veličala dvorska kamarila, ni 1999., tj. pune četiri godine nakon potpisivanja Daytonskih sporazuma, nije gubio nadu da će se hrvatski dio BiH odvojiti i pripojiti njegovoj zemlji, i kako je ta nada još više porasla nakon NATO-ova pothvata u Jugoslaviji. Tuđman je bio uvjeren (otvoreno je o tomu govorio), da će Zapad podijeliti pokrajinu Kosovo na srpski i na albanski dio, što bi bio jako privlačan presedan za podjelu BiH na tri dijela po etničkom načelu, s naknadnim pripojenjem hrvatskog dijela 'almi mater Hrvatskoj'.

Još jedan zanimljiv dio magnetofonskog nasljeđa koje je ostavio Tuđman, potvrđuje prijašnje pretpostavke da on i Milošević nikad nisu bili pravi neprijatelji. Dva su predsjednika gotovo cijelo razdoblje 90-ih održavali stalne susrete, i to uz posredovanje jednog švicarskog poduzetnika. Postoji zvučna snimka dogovora izmedu Tuđmana i Miloševića o međusobnoj potpori u vezi sa zaštitom nekih ratnih zločinaca iz rata u Bosni koji su, među ostalim, dobili mogućnost da promijene vanjski izgled, biografiju i osobne dokumente.”