Otkako je hrvatske države, u političkim krugovima traje rasprava treba li se Hrvatska više prikloniti SAD-u ili Europskoj uniji. Takva rasprava, tipična za zemlje netom izišle iz komunizma, potpuno je promašena. Tijekom komunizma postojala je fraza koja je govorila o tome kako je situacija teška i složena. Takva teza samo je djelomično točna. Situacija je uvijek po definiciji složena, no nije teška. Teška je samo utoliko, koliko situaciju učini teškom sama zemlja zbog vlastitih promašaja i krivih poteza. U složenim međunarodnim odnosima vanjska se politika jedne zemlje, ma kako ona bila velika ili mala, važna ili nevažna, ne može temeljiti na tezi jednostranog odabira.

Svaki put kada se, nakon rezultata izbora, mijenjala administracija neke važne zemlje, u Hrvatskoj se vodila rasprava o tome kako će se to odraziti na Hrvatsku. Kada je demokršćane u Njemačkoj zamijenila "crveno - zelena koalicija", govorilo se kako će Njemačka zahladiti odnose s Hrvatskom. Zaboravilo se da je zahlađenje tada, puno prije smjene vlasti, donio Klaus Kinkel i to opet zbog hrvatskih domaćih nepodopština. Na čelu SAD-a demokrate su zamijenili republikanci. Ozbiljne i odgovorne zemlje, osim u nekim nijansama, svoju vanjsku politiku zapravo ne mijenjaju. Međunarodne obveze, pogotovo one potpisane, i dalje vrijede. Njemačka je unatoč promjeni vlasti ostala na crti “velikog europskog ujedinitelja" Helmuta Kohla, a trenutno u Europskoj uniji slovi za velikog zaštitnika zemalja kandidatkinja, posebice Poljske.

SAD će, unatoč predsjedničkoj smjeni, i dalje usko surađivati sa svojim europskim partnerima, posebice u NATO-u. No, što to sve zajedno znači za Hrvatsku? Hrvatska se vanjska politika u posljednjih deset godina sasvim djetinjasto okretala onome koji ju je manje kudio. Rasprave o tome za koga se bolje vezati, SAD ili EU, neće dovesti do pravog odgovora. Postupnim ulaskom u svjetske globalne organizacije preuzima i obveze koje se u mnogo slučajeva "preklapaju". WTO-u su primjerice odgovorni i EU i SAD, u NATO-u se odluke donose temeljem zajedničkog konsenzusa, u OESS-u također. Kada Hrvatska napokon ispuni uvjete i standarde Europske unije, bit će prihvaćenija i poželjniji vanjskopolitički partner svima uključujući i SAD-u. Najbolji primjer za to je nesretno haaško pitanje. Svaki put kada je Hrvatska zaoštravala odnose s Haagom, podjednako su reagirali svi, bez obzira na to čija je administracija bila na vlasti. Stoga je sasvim ispravno napustiti sve one klišeje prema kojima su se neke zemlje svrstavale u "prijatelje" ili "neprijatelje" Hrvatske.

Hrvatska je za vrijeme HDZ-ove vladavine u EU-u imala najviše problema sa skandinavskim zemljama zbog njihove posebne brige o ljudskim pravima. Nakon promjene vlasti u tim je zemljama dobila najveće pobornike. Pobornicima klišeja o Francuskoj i Velikoj Britaniji kao braniteljicama prosprskog stava danas nije jednostavno.

Francuska, a posebice Velika Britanija izuzetno su aktivne u suradnji s Hrvatskom i to u svim velikim svjetskim organizacijama.

Ključ hrvatskog uspjeha na međunarodnoj sceni dogodit će se ipak kod kuće kroz efikasnu provedbu reformi. Bez obzira na objekivne razlike između Europe i SAD-a, danas ta dva najveća tržišta na svijetu, imaju jedan, izuzetno važan zajednički nazivnik - oba društva visoko su regulirana i s jasnim pravilima ponašanja koja se poštuju. Ozbiljna zemlja nezaboravlja primjerice Rusiju i Kinu. To su uostalom strateške odrednice i EU-a i SAD-a.