Afere sve više pritišću NATO i unatoč smirujućim, ali i kontradiktornim izjavama glasnogovornika Konrada Freytaga, stanje postaje sve dramatičnije. Izvješće nezavisne švicarske tvrtke o tome da su na Kosovu pronađeni tragovi plutonija na mjestima gdje su padale NATO-ove bombe, svakodnevno otkrivanje novih slučajeva oboljelih vojnika koji su bili u misijama u BiH i na Kosovu te najnovije otkriće da je OVK najvjerojatnije inscenirao zločine na Kosovu, koji su prethodili NATO-ovim napadima, ozbiljno su uzdrmali najmoćniji vojni savez na svijetu. Zapadna moć demokracije, koja se prvenstveno manifestira tako što istina, prije ili poslije izađe na vidjelo, i u ovom je slučaju demonstrirana i kulminira afera iz koje će se čelnici NATO-a teško izvući bez jasnih i istinitih odgovora, bez obzira radi li se o vojnim tajnama duboko zakopanim u arhivima moćnog saveza. Često nevješti odgovori koji su ovih dana dolazili iz Bruxellesa da osiromašeni uran, a sada i plutonij, nisu opasniji od otkucaja sata na ruci sve su više u sjeni spoznaje da 35 talijanskih vojnika boluje od leukemije i da se gotovo svakodnevno otkrivaju novi slučajevi.

Za područje bivše Jugoslavije, koje je bilo poprište ratnih drama prošlih godina, ti događaji imaju posebnu težinu. NATO se dugo opirao uključiti u balkanski košmar, pa je godinama manje-više ravnodušno promatrao srpsku agresiju na Hrvatsku i Karadžićevo maltretiranje Sarajeva. Priklješten zahtjevima međunarodne zajednice na samom kraju tužne balkanske ratne drame izvedeno je nekoliko efektnih vojnih napada i učinkovito je uništen srpski agresor. Cijena operacije, očito, nije bila mala. Sada, kad je izbila istina da u tim napadima nisu pošteđeni ni vlastiti vojnici, opravdano se postavlja pitanje je li zaista bilo nužno upotrijebiti oružje koje izaziva takve posljedice kao što su deseci oboljelih i umrlih od leukemije. Nije li Balkana bio NATO-u i poligon na kojem će ispitati nova oružja, bez obzira na teške posljedice koje ovih dana izlaze na vidjelo.

Ne treba biti prevelik vojni stručnjak da bi se ustvrdilo kako upotreba opasnog naoružanja uopće nije bila potrebna i da bi se već pomalo razbijeni srpski agresori povukli i nakon upotrebe konvencionalnog naoružanja. Tim više, bili bi pošteđeni i vlastiti vojnici i policajci, koji su u mirovnim misijama ugrožavali svoje živote, ali i nedužno stanovništvo koje u najvećem broju i samo bilo žrtva agresije i ratnih grozota. Na NATO-u je sada da prizna o čemu se radi i koje se sve posljedice još mogu očekivati. Na međunarodnoj zajednici ostaje mnogo važniji zadatak, da se otvori rasprava koje su granice što ih moraju poštivati i moćnici poput najjačeg vojnog saveza na svijetu.

Postanu li slabiji samo mjestom gdje će jaki iskušavati svoju moć, a ponekad i poligoni za razne pokuse, svijet 21. stoljeća ne čekaju dobri dani. Hrvatska može biti i dodatno zabrinuta. Ne samo da je u susjedstvu rabljeno sporno naoružanje, već se, tko zna koji put, uobičajenom recepturom, u vrijeme kad se najavljuje turistička sezona, kod konkurencije javljaju glasine o mogućim opasnostima koje bi vrebale i za turiste. Na sreću, za hrvatske turiste opasnosti nema, što se baš ne može reći za one koji su ratne godine proveli u BiH i na Kosovu.