Poništenje pretvorbe Luke Rijeka suočilo nas je s dva problema. Jedan se tiče ponovnog utvrđivanja vlasničkih odnosa, utjecaja odluke Upravnog suda na dosad sklopljene poslove ovog poduzeća s raznim partnerima te realizacije budućih i najavljenih poslova koji mogu, zbog pravnih nepoznanica, doći u pitanje. To je teren na kojem narednih dana neće biti lako igrati nikome tko je u igru uključen; od države kao većinskog vlasnika, poslovodstva Luke Rijeka i riječke Lučke uprave do sindikata i poslovnih partnera. U potrazi za rješenjem koje neće, niti bi uza sve pravne dvojbe i zamke smjelo, ugroziti ponovno poslovno uspinjanje riječkih “pomorskih vrata Hrvatske” svim “involviranim” u slučaj valjalo bi poželjeti sreću.

Drugi problem, međutim, čini se dugoročno kompleksnijim i opasnijim. Riječ je o odnosu politike i sudstva kao jednom od temelja demokratske vladavine. Potpredsjednik Vlade Slavko Linić nije mogao odoljeti, svjestan i sam da prelazi granice “dobrog ukusa” i demokratskih uzusa, da presudu Upravnog suda ne nazove kriminalnom. I nije bio jedini koji je posumnjao u dobre i poštene namjere Sudskog vijeća koje je donijelo presudu. No, i kada bi on i njegovi istomišljenici i bili u pravu kada tvrde da to nisu čista posla, može li nova hrvatska vlast sebi dopustiti luksuz da se, makar i verbalno, obračunava sa sudstvom ponovno otvarajući Pandorinu kutiju sudačke podobnosti?

U vrijeme hadezeove vladavine činjeno je sve što se moglo da se sudstvo podvrgne politici. Nakon uspostave nove vlasti, jedan od najgorljivijih kritičara HDZ-a, pravni teoretičar Nikola Visković, na pitanje što sa sudstvom odgovorio je da ga treba, zakonski i osobno, osloboditi političke prisile kako bi se suci mogli nesmetano posvetiti svojoj profesiji i pokazati što znaju. Nema sumnje, bit će to dugotrajan proces. Repovi su ostali, možemo biti sigurni da i među sucima ima onih koji još uvijek duguju “usluge” svojim bivšim političkim mentorima. Cijeli je sustav još daleko od izliječenja. Ali, drugog puta puta od nemiješanja u rad sudstva, pa i kada su pojedinačne sudske odluke problematične i “krive”, i stvaranja zakonskog okvira da u sudstvu prevlada stručnost umjesto podobnosti, jednostavno nema. To je cijena demokracije koju plaćaju i zemlje s dugom demokratskom tradicijom, to je cijena koju mora platiti i sadašnja hrvatska vlast ako joj je doista stalo da politički voluntarizam, u dogledno vrijeme, konačno u potpunosti zamijeni vladavinom prava.