Dnevni osvrt O podizanju tužbe obitelji Tuđman protiv Republike Hrvatske piše Željko Ivanjek

Obitelj Tuđman i profesor Miroslav Tuđman učinili su još jedan ‘gaf’ na granici mogućeg. Naime, jedno je tražiti da se predsjednički transkripti povjere trećoj osobi (Državnom arhivu), a drugo da se povjere na 'čuvanje obitelji'. Upravo to posljednje podneseno je kao zahtjev Općinskom sudu u Zagrebu prošloga tjedna.

Iza tužbe protiv RH stoji svekoliko nerazumijevanje odnosa između osobnog i općeg, javnog i tajnog, privatnog i zajedničkog. Kao da razgovori pokojnog predsjednika Tuđmana s političlam suradnicima, ili pak protivnicima, pripadaju samo njegovoj obitelji, a ne i 'hrvatskom čovjeku', kako se izražavao predsjednik. Bez obzira na to što je već objavljeno, ili pak na to što bi moglo biti objavljeno, sve to u konačnici pripada javnosti. Ili pak biračima koji su izabrali Franju Tuđmana na čelo države. Oni ga nisu birali kao povjesničara, autora niza knjiga ili pak direktora Instituta za razvoj radničkog pokreta, već prvenstveno kao političara, čelnika Hrvatske demokratske zajednice. Oni su ga, konačno, i plaćali. A sada se traži da ‘17.000 prijepisa elektronskih zapisa i 100 elektronskh zapisa' budu praktično predani na milost i nemilost same obitelji Tuđman i njezina razumijevanja političke povijesti. Apsurdno je takvo što iznijeti u intimnom razgovoru, a nekmoli podnijeti kao tužbu sudu. Što bi se bilo dogodilo, primjerice, da je pokojni američki predsjednik Bichard M. Nixon kazao istražiteljima da su vrpce u vezi s Watergateom, koje su ga stajale predsjedničke glave, snimljene po njegovu nalogu te se kao takve ne mogu koristiti protiv njega samoga. Da ih jednostavno ne želi predati organima istrage. Ne bi došlo do cijele afere, pa zbog nje Nixon ne bi ni podnio ostavku. Nixon je, kao i njegovi prethodnici, snimao razgovore u Ovalnom uredu Bijele kuće uz znanje samo najbližih suradnika i bez znanja svojih sugovornika.

Zašto je to činio njegova je osobna stvar. Ali ondje i tako snimljene vrpce postale su svojinom američkog naroda. Kao i njihovi prijepisi. To što je pokojni Tuđman bio povjesničar i što je vrpce dao snimati 'isključivo za vlastite potrebe', odnosno za knjigu koju je namjeravao pisati, jedna je stvar. U to se umiješala smrt i on, nažalost, nije napisao tu knjigu. Ali je jezivo i pomišljati da bi sam Tuđman mogao činiti to što sada čini njegova obitelj - polagati 'autorsko pravo' na razgovore vođene na službenoj dužnosti. Jer jedno je kad Krleža odgodi objavljivanje osobnih rukopisa, a drugo je kad predsjednik ili njegova obitelj polaže autorsko pravo na prijepise predsjedničkih razgovora.