Nekadašnji dječak partizan i zagrebački JNA vojni tužitelj, a danas agilan predsjednik SABH-a, Ivan Fumić, obznanio je ovih dana da borci kane za dvije godine o Bleiburgu objaviti sve svoje i ustaške dokumente! Još donedavno izgledalo je da nečeg takvog neće biti nikad, da će sve pojesti zaborav, a cijela se ta historijska epopeja svesti na nekoliko stradalničkih knjiga sjećanja, okrajke pojedinačnih i obiteljskih trauma, kolektivnu "modricu na duši". I na Sedlarov "Četverored", kojim je bespovratno potrošena velika i traumatična nacionalna tema. A s druge strane, na grubu ideološku priču da je sve to zapravo samo "ustaški mit i laž".

Za sada nije poznato hoće li vremešni partizani među svoje dokumente uključiti i pisanije svog ratnog druga i glavnog partizanskog pregovarača Milana Baste, koji se (kao i mnogi njemu slični) desetljećima "hvatao za pištolj" na svaki spomen Bleiburga. Unatoč tome što su ga svojim iskustvom i svojim stradanjem opovrgavale tisuće svjedoka. Bleiburg je od početka bio samo sinonim za stradanje, metafora toga stradanja, dok su zarobljenici s pogrešnim uniformama - kako će valjda potvrditi i dokumenti koje namjeravaju prikupiti bivši partizani - umirali ne na tom polju, nego na tzv. križnom putu; često vijani kao životinje, sustavno izgladnjivani i ižednjivani, prepušteni boleštinama i zlovolji svojih gonitelja.

Na turobnoj relaciji od Maribora i Dravograda, preko Prečkog, Daruvara, Požege, pa sve do Apatina i Sombora četveroredovi su bivali sve manji. Poslije četrdeset godina prisilnog muka čuli smo i drugu, poraženu stranu. Što misle istinoljubiviji sudionici tih zbivanja, s pobjedničke strane, zapravo i nismo čuli. Glagoljali su samo slični Basti. Tadašnja je vlast šutjela i ušutkivala svakog tko bi spomenuo Bleiburg. Pa su se toga partijskog "zavjeta šutnje" morali držati i mogući svjedoci - pobjednici. Danas većine više i nema. Da su neki svjedoci pobjednici prije govorili, vjerojatno bi i bleiburška frustracija bila i kraća i manja. Sjećanja na Bleiburg bila bi tada uglavnom pojedinačna i obiteljska muka, a manje nacionalna mora. Utoliko čak i ova okašnjela boračka inicijativa može imati i terapeutske posljedice. Ali, ako bude pristrana i ideološka, može biti i uzrok novih sporenja, trvenja, frustracija i podjela.