Sadržaj tog cilja može se provjeravati na nekoliko razina. Osim formalnog, makar neuspjelog - ustanovljenja kvalificiranih odnosa s Jugoslavijom, postoje i drugi. Prvenstveno se radi o dokazivanju da zemlja koja štiti najozloglašenije europske ratne zločince nakon Drugog svjetskog rata nije oslobođena odgovornosti. Predsjednik te države prisiljen je poslušati nalog međunarodne politike i dočekati Carlu del Ponte. No, tko mu je morao reći da čim prije prestane s karikaturalnim odbijenicama?

Posrednik je svakako bio jedan od upućenijih ljudi - Predrag Simić. Koštunica ga je netom imenovao za svog vanjskopolitičkog savjetnika. Prije toga, Simić je bio savjetnik najuspješnijem i najuvježbanijem gubitniku srbijanske političke pozornice - Vuku Draškoviću. Predrag Simić je kompetentna osoba, bio je dugogodišnji znanstveni suradnik beogradskog politološkog instituta.

Ljutito lice beogradskog predsjednika, podsmijeh na ljutitoj masci haaške tužiteljice dio su iste priče. Koštunica se mora ljutiti. Mora odbijati suradnju, mora minorizirati suradnju, mora poticati javne prosvjede, mora im dodavati argumente, mora svemu dati jasne znakove svoje netrpeljivosti. Tužiteljica mora biti ljutita i strpljiva. Prosvjednici moraju urlati. Pažnji ne smije izmaći susret Carle del Ponte s rodbinom poginulih u ruševinama beogradske televizije. Oni traže odgovornost za zločin koji su počinile međunarodne snage ubivši civile, a ne Slobodana Miloševića. Izvjestitelji kažu da je del Ponte odogovorila lakonski: »Milošević je na vrijeme znao da će zgrada biti bombardirana.« Dakle, on je kriv.

To je tek detalj koji beogradskoj slici dodaje poznate boje. Milošević je o svemu bio pravodobno obaviješten. Iako to ne bi trebalo amnestirati od odgovornosti one koji su ga obavještavali umjesto vješali. Krajnje maliciozno moglo bi se kazati da civilne žrtve možda mogu pomoći katarzi srbijanskog, najbrojnijeg naroda u Jugoslaviji. Ostali su ionako zatočnici.

Vojislav Koštunica bit će najveća žrtva pročišćenja. Taj uvjereni nacionalist nedvojbenih velikosrpskih preteznija morat će suditi (izručenjem ili kakogod) čovjeku bez uvjerenja. Pukom vlastodršcu kojeg je naprosto zamijenio, ali u potpuno izmijenjenim međunarodnim odnosima. Rekonstitucija Jugoslavije vratit će Srbiju u »nacionalno korito«. Nitko neće biti zadovoljan. Ni Vojvođani, Bošnjaci Sandžaklije, Albanci, Crnogorci s državom koja će nastati. Nitko neće dobiti koliko želi, ali će živjeti u državi koja ovoj neće biti nalik. Miloševića više neće biti, a pravi poraz duboki, ljudski morat će izdržati Vojislav Koštunica. Srbijancima ga je, poslužimo se hiperbolom, poslao sam Bog. I kao kaznu i kao iskupljenje.