Mark Thompson je napisao cijelu knjigu o tome koliko su mediji na području bivše Jugoslavije sukrivci za izbijanje i eskaliranje ratnih sukoba. U postautoritarnom, demokratskom ozračju, mediji postaju značajan čimbenik konstituiranja demokratske javnosti. Umjesto da služe autoritarnim režimima, vođama i idejama, sada bi oni morali djelovati suzdržanije i odgovornije - to je sugestija analitičara odnosa medija i demokracije, pa tako i moje institutske kolegice Zrinjke Peruško-Čulek.

Posljednji slučaj je podgrijavanje spekulacija o budućnosti nesuđenog vojnog genija, jednog od 12, srećom, samo verbalnih “pučista”, generala Krstičevića. Tisak je počeo liti krokodilske suze nad penzionerskom sudbinom ovog našeg militarnog wunderkinda, pa se na to nalijepio i ministar obrane i drugi preuzetni političari. Doista je možda taj mladac i neki genijalac kakvog nije bilo na ovim europskim prostorima još od vremena mladog Bonapartea. No ne mogu se oteti dojmu da tu ipak nešto nije u redu. Svojevremeno je taj mladić gotovo suznih očiju nešto i rekao na televiziji, a ja sam zapamtio neke njegove bizarne gramatičko-sintaktičke konstrukcije tipa "ja sam im reka'...”. Možda doista pred tim starmalim generalom leži budućnost i proriču mu sjajnu diplomatsku karijeru ako se upiše na postdiplomski studij međunarodnih odnosa... no ja mislim da bi bilo mnogo bolje kad bi on završio prije toga kakav tečaj, makar i ubrzani, hrvatske gramatike. Inače, slučaj me previše podsjeća na jednog komunističkog moćnika, koga su pitali nakon obrane doktorata:

- No, Duško, pa kako je bilo? A odgovor je glasio:

Ne ponovilo se, pa makar i mladoliki Napoleoni bili u pitanju.

A drugi je slučaj mnogo sofisticiraniji. Vrsni novinar Davor Butković u posljednjem broju Globusa pita ministra vanjskih poslova Piculu: "Kako gledate na tragičan, i politički krajnje apsurdan, položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini?...” Pravnici bi opravdano zaključili da takvo pitanje spada u red kapcioznih pitanja, a to će reći onih pitanja koja u sebi sadrže zamku u koju bi trebao upasti odgovaratelj. Možemo iz toga pitanja naslutiti i moguću sljedeću aferu, koja će mesmerizirati neko vrijeme hrvatsko javno mnijenje...

No igra s Bosnom je igra s vatrom. Ako je Bushova nova vanjska politika prema Hrvatskoj relativno neupitna i realizirat će se bez većih iznenađenja bude li Hrvatska, naravno, pouzdan partner kako se to od nje i očekuje - s Bosnom su stvari daleko složenije. Neuspjeh “nation-building” procesa u Bosni stvara duboke frustracije u američkoj vanjskoj politici. Picula je u pravu kad predviđa da neće doći do bitnog dezangažmana američke politike u Hrvatskoj i u regiji, ali bi računanje uspjeha ili neuspjeha stvaranja multi-etničke zajednice u BiH na kratki rok moglo i te kako obeshrabriti američki “involvement” u Bosni.

Nacionalisti su u Bosni i Hercegovini ostali neporaženi i nakon posljednjih “izbora nade”, a Bosna je ključ za sigurnost u cijeloj regiji. O njoj je znakovito šutio Jesse Helms na svojoj programatskoj prezentaciji prioritetnih ciljeva nove američke vanjske politike u American Enterprise Institute, koji sada poprima ulogu najvažnijeg “think-tanka” rezervoara pameti iz kojeg će se regrutirati stratezi Bushove nove vanjskopolitičke orijentacije. Pred neki dan je i New York Times zaključio da tamo gdje nema McDonaldsovih restorana, neće po svojoj prilici ostati ni američki interes. Stoga bi hrvatska politika, umjesto da se bavi i nasjeda aferama, mogla dati i svoj konkretni doprinos - primjerice, stimuliranjem otvaranja jednog novog McDonaldsovog restorana u Sarajevu, ako ne već i Mostaru! A hrvatski bi političari morali hitno poručiti bosansko-hercegovačkim Hrvatima, da je svaka ideja o trećem identitetu ne samo neproduktivna, nego i opasna za mir u ovom dijelu svijeta, a na, kraju, i za njih same.