"Odgovor tužiteljici, iako nije bio izravno odbijanje, pokazao je da jugoslavenski navodni reformisti još nisu shvatili opseg onoga što moraju učiniti kako bi normalizirali svoju zemlju - ili još uvijek nemaju za to potrebnu snagu" - pise Washington Post. Uvodničar primjećuje da su gospođi del Ponte različiti srbijanski dužnosnici davali različite odgovore na njezine zahtjeve. "No, gospodin Koštunica toliko je uporno tvrdio da niti Miloševiću, niti drugim Srbima ne može biti suđeno na međunarodnim sudovima, da je gospođa del Ponte ljutito izjurila s tog sastanka" - piše uvodničar, dodajući:

"Izgleda da mnogi Srbi, a posebno gospodin Koštunica ne razumiju da se istinska promjena u Jugoslaviji ne može održati ne budu li izručeni Slobodan Milošević i drugi ratni zločinci. To je nužno učiniti zbog obveze prema Ujedinjenim narodima. To je nužno učiniti zbog obveza prema Miloševićevim žrtvama i to ne samo onih u Srbiji i na Kosovu, već i onih u Bosni i u Hrvatskoj. Ove potonje zemlje dobro surađuju sa sudom u Den Haagu i smatraju da Srbi još uvijek nisu u potpunosti preuzeli odgovornost, niti su se ispričali za ratove vođenje protiv njihovih susjeda" - konstatira Washington Post.

"No, uhićenje i izručenje najpotrebnije je iz razloga kako bi se Srbija - izolirana država, čiji narod već generacijama vjeruje da ga svijet maltretira i ne razumije - mogla početi čistiti od gnjusnog etničkog nacionalizma koji je raspirio Milošević. Taj nacionalizam stoji na putu istinske integracije Srbije u Europu 21. stoljeća" - nalazi uvodničar i nastavlja: "No, unatoč svemu, Milošević i dalje živi na državni račun u velikoj vili u Beogradu, čuvaju ga vladine snage sigurnosti, a dopušteno mu je i baviti se politikom. Čak ako ga još i nisu stavili u zrakoplov za Den Haag, Miloševića i njegove optužene suučesnike treba uhititi" - nalazi Washington Post.

New York Times donosi članak kolumnista Thomasa Friedmana koji se osvrće na stanje u Bosni i Herecgovini: Bosna je danas - država, no samo donekle. Donekle je ujedinjena, donekle podjeljena, donekle se vraća na staro, donekle i ne. Zemlja u kojoj se vojske NATO saveza osjećaju donekle dobro zato što su pomogli pri stabilizaciji te zemlje, no gdje se diplomati tih istih zemalja osjećaju donekle loše zbog toga što se bosanski Srbi, Hrvati i muslimani još nisu zbližili koliko je potrebno kako bi njihova zemlja funkcionirala.

Ova ambivalentna realnost odličan je odraz ambivalentnih stavova država NATO saveza, koji su se latili spašavanja te zemlje. Odnosno - saveznici nisu bili toliko bešćutni kako bi dopustili Srbiji i Hrvatskoj da i službeno podijele Bosnu. Bilo im je dovoljno stalo da dovedu svoje vojnike i zaustave borbe. No, nije im dovoljno stalo da zaista preuzmu vlast, izbace sve trule nacionalističke političare te da ponovo, iz temelja, izgrade Bosnu kako ona ne bi bila samo - donekle država" - piše Thomas Friedman u New York Timesu.

Stoga će za promjene u Bosni proći bolno puno vremena, a NATO savez i Sjedinjene Države morat će u toj zemlji ostati jos vrlo dugo. Postoje tri moguća ishoda građanskih ratova: jedan je poput Libanona, gdje je došlo do mekane podjele, uz veliko miješanje stanovništva, no sve to pod vladavinom željezne ruke (poput Sirije); ili građanski ratovi pak završavaju kao na Cipru, gdje je došlo do tvrde podjele, a miješanja nema; ili pak završavaju kao građanski rat u Sjedinjenim državama, gdje jedna strana jednostavno samelje drugu i njoj nametne svoja pravila. NATO savez neće dopustiti tvrdu podjelu Bosne, no on nema želje da osvoji tu zemlju i njome vlada. Stoga će Bosna i dalje ostati - mekano podijeljena - sa slabom vladom i - u idealnom slučaju - sve većeg međusobnog miješanja stanovništva - nalazi Thomas Friedman u New York Timesu.