“(...) Koštunica, koji je kao docent prava jak i u pravničkim argumentacijama, zalupio je vrata u lice Carli del Ponte koja nije došla radi neformalnog susreta, nego je donijela posljednju optužbu Haškog suda za Miloševića i cijelo jugoslavensko čelništvo 1998. i 1999., dakle, tražeći brzo izručenje beogradskog čelnika. Potom je, pred jednim odrješitim 'ne', brzo izišla, ljuta bez ijedne riječi. (...)Ona je, međutim, neustrašivo nastavila tražiti 'Miloševićevo izručenje', a isti je zahtjev došao iz Europskog vijeća koje je gotovo zapovjedilo Beogradu (inače će bombardirati?) izručenje bivšega jugoslavenskog vođe.

Nitko, međutim, ne odgovara na prigovore predsjednika Koštunice? Pokušajmo ih se sjetiti. Koštunica ne priznaje nepristranost Haškoga suda, nego ga međutim smatra, kao što je više puta izjavio II manifestu, 'političkim tijelom'. Je li u pravu ili je u krivu? Zastrašujuće je u pravu iz najmanje tri razloga. Prvi je da je optužba za Miloševića, najavljena 20. travnja 1999., došla kako bi dala legitimnost NATO-ovom 'humanitarnom' ratu, nakon mjesec dana više ili manje inteligentnih zračnih napada, i tragičnim, takozvanim, kolateralnim efektima, dok se zapadnjačka javnost već pitala koliko je legitiman taj rat koji je brisao međunarodne zakone i svaku ulogu UN-a. (...) Drugi se raziog odnosi izravno na Carlu del Ponte. Suočena 2. lipnja 2000. s prijavama mnogih važnih pravnih studija Kanađana i Human Right Watcha koji su poslali opsežan dosje o NATO-ovoj odgovornosti za razaranje okoliša, civilnih struktura, tisuće žrtava među stanovništvom, Carla del Ponte je bila 'nepopustljiva' i 'poštena' te je ocijenila kako je prikladno odložiti dosje u arhiv i ne ispitati nijednu optužbu nakon procjene samo pet, od više od 20 kolateralnih pokolja NATO-a, prihvativši argument kako je posrijedi 'pogreška' i konačno izjavivši kako to 'nije odgovarajuća nadležnost'. (...) Treća i posljednja točka je pitanje 'nepristrane i neovisne međunarodne pravde'. Milošević, sve u svemu, nije jedini zločinac. Zašto onda Carla del Ponte šuti o konačnim otkrićima, ovih dana, izvješća o pokolju u Račku, odakle je potekao 'humanitarni rat nakon farse u Rambouilletu, a koja isključuju odgovornost Srba? (...) Zašto nema optužbe za vođu bosanskih muslimana Aliju Izetbegovića, koji je, dok su Karadžićeve i Mladićeve milicije opsjedale Sarajevo, svojim postrojbama zapovijedio pokolj dvije tisuća Srba i da se njihova tijela bace u klanac Kazan (događaj je na haškom rasporedu od siječnja 2000., ali i ništa više od toga)? Zašto obećava optužbe hrvatskog vrha, a dolaze samo umirovljeni generali. Nova vlada lijevog centra u Zagrebu je jednostavno, nakon što je s fašistima izglasovala pohvale Domovinskom ratu, stavila tajnu na arhiv Franje Tuđmana, čovjeka koji ima jednake, ako ne i veće odgovornosti od Miloševića, ali koji je bio saveznik NATO-a sve do smrti? (…)”, piše Tommaso di Francesco.