“Pitanje što bi se moralo dogoditi bivšem jugoslavenskom predsjedniku Miloševiću sve više raskoljuje beogradsko vodstvo. Dok se manjina izjašnjava za bezuvjetnu suradnju s UN-ovim sudom u Haagu, drugi, ponajprije jugoslavenski predsjednik Koštunica, sud drže političkom ustanovom usmjerenom protiv Srbije. Sudu osporavaju legitimnost. Izručenje jugoslavenskih građana protiv kojih je sud podignuo optužnicu, a među koje, među ostalima, pripadaju Milošević i sadašnji srpski predsjednik Milutinović, za Koštunicu i dalje ne dolazi u obzir - iako je Beograd na to obvezan.

Argument da ustav ne dopušta izručenje tanak je i prijeporan i u vladi. Čak i da je tako, reformske snage svojom dvotrećinskom većinom mogle bi u parlamentu donijeti odgovarajući ustavni zakon. To je i hrvatska legislativa učinila nakon promjene vlasti u Zagrebu. Beogradsko vodstvo želi Miloševiću održati proces u Srbiji, u prvom redu zbog zloporabe položaja i korupcije. I srpsko stanovništvo u velikoj većini u Miloševiću ne gleda ratnog zločinca nego političara koji je upropastio zemlju i mnoge stanovnike bacio u siromaštvo.

No takav sudski postupak nije dovoljan. Zamisao koju su iznijeli neki srpski političari da se Miloševiću održi proces u Srbiji prema međunarodnim normama i pod vodstvom Haškoga suda već bi samo zbog tehničkih problema u postupku mogla biti osuđena na propast. A Hrvatska i Bosna bi se u tom slučaju s pravom mogle osjećati nepošteno tretiranima.

Novo vodstvo u Beogradu, čini se, još nije shvatilo da je središnji sastavni dio demokratizacije kritički obračun s najnovijom prošlošću, s nepravdom koja je u ime Srbije nanesena i Srbima. U to pripadaju i deideologiziranje povijesti, očišćenje nacionalnih mitova koji su služili za opravdanje teritorijalnih zahtjeva. No u to ponajprije pripada kazneni progon ratnih zločinaca od strane UN-ova Haškog suda. Individualiziranjem krivnje spriječit će se baš ono što Beograd stalno predbacuje drugima: kolektivna osuda srpskoga naroda. Povjerenstvo za istinu koje se, po Koštuničinim riječima, mora ustrojiti u Srbiji za istragu političke odgovornosti Miloševićevog režima, nije nadomjestak Haagu nego nadopuna.

Politička je nužnost početak procesa osvješćenja, bespoštednog javnog obračuna s ulogom Beograda u raspadu jugoslavenske višenarodne države. Prve korake u tom smjeru Hrvatska je napravila poslije promjene vlasti. U slučaju Beograda zbog proturječnih se signala nameće pitanje je li novo vodstvo uistinu na to spremno. Neki koji su danas na vlasti morali bi se zapitati što su govorili i radili u Miloševićevo doba. Intelektualni huškači koji su na vrhuncu nacionalističke euforije Miloševića slavili kao spasitelja navodno ponižene srpske nacije, danas šute ili se prave da su se oduvijek zalagali za demokratski poredak.

Nakon svega što se dogodilo na području bivše Jugoslavije, ne smije se jednostavno prijeći na dnevni red. To jednako vrijedi i za Beograd kao i za Zapad. Europa i Sjedinjene Države ne smiju mjeriti Srbiju drukčijim mjerilom nego Hrvatsku. Moraju, kako su napravili u slučaju Zagreba, primijeniti pritisak. Obzir prema Beogradu zbog političkih promišljanja po pitanju suradnje s UN-ovim sudom bio bi pogrešan signal.”