NEW YORK, 30. siječnja (Od Vjesnikova dopisnika) - Nakon što je objavio esej senatora Josepha Bidena sa savjetom predsjedniku Georgeu W. Bushu da svakako zadrži američke trupe na Balkanu (o čemu je Vjesnik izvijestio u subotnjem broju), The New York Times iz pera svoga kolumnista Thomasa L. Friedmana objavljuje sada sugestiju Bushu da bi trebao poraditi na - podjeli Bosne.

Kao i Biden, koji se nedavno vratio s putovanja po Srbiji, Bosni i Kosovu, Friedman je boravio u Bosni, i dvije njegove kolumne (prva objavljena prošlog utorka, druga u petak) datirane su iz Zvornika i Sarajeva. Friedman u svom prvom napisu - u kome se zalaže za podjelu Bosne - kaže, doduše, da su »najviše problema u ratu u Bosni prouzročile dvije etnički čiste države na Balkanu, Srbija i Hrvatska« , ali zaključuje kako je »sada pomalo kuriozno što se demokratski razvitak sada najviše primjećuje upravo u te dvije države«. A »demokracija je najmanje živa na mjestima gdje su nazočne američke i NATO-ove trupe, u multietničkoj Bosni i na Kosovu«.

Što to znači, pita se Friedman: »Da li to da je NATO pacifizirao Bosnu po cijenu demokracije?« Ne baš, kaže, i dodaje: »Pogledajmo činjenice: u etnički čistoj Srbiji narodni je revolt prošle jeseni svrgnuo Miloševića i pokrenuo mirnu tranziciju ka pristojnoj demokratskoj koaliciji pod vodstvom Vojislava Koštunice. U etnički čistoj Hrvatskoj, smrt tvrdolinijskog nacionalističkog vođe Franje Tuđmana dovela je do skidanja s vlasti njegove korumpirane stranke i dolaska na vlast, nakon izbora, demokrata. U međuvremenu, međutim, u multietničkoj Bosni, gdje su Daytonski sporazumi prisilili bosanske Srbe, bosanske Hrvate i bosanske muslimane da žive zajedno u umjetnoj državi, pluralizam i demokracija nazaduju«.

Friedman podsjeća na izbore od studenoga prošle godine, kada su u Bosni »trijumfirale ekstremno nacionalističke i separatističke stranke, pokazujući time da su pet godina i pet milijardi dolara pomoći učinili malo glede stvaranja nove generacije bosanskih muslimana, Srba i Hrvata koji bi bili u stanju živjeti zajedno u samodostatnoj multietničkoj demokraciji«. Pouka koju izvodi Friedman glasi: »U regiji poput Balkana, gdje su etnički identiteti i mržnja duboki, lakše je stvoriti samodostatnu demokraciju u etnički homogenim državama poput Srbije i Hrvatske, nego u raznolikim državama poput Bosne«.

Zašto? Zato što, podsjeća Friedman, demokracija znači spremnost na to da vaša grupa ili stranka bude nadglasana i da prepusti vlast drugoj grupi. Pritom grupa koja gubi mora imati povjerenja u novu većinu i vjeru da će njeni temeljni interesi biti i dalje zaštićeni, te da se nema čega bojati nakon promjene na vlasti. U Bosni, kako Friedmanu kaže »jedan zapovjednik NATO-a«, toga povjerenja nema: »Korumpirane nacionalističke stranke manipuliraju s još uvijek bitnim strahom i bolima tamošnjih ljudi, i nitko ne želi da njime vlada druga grupa«.

Friedman vidi nekoliko mogućih opcija za Bosnu. Amerika, recimo, može preko NATO-a prisiljavati bosanske Srbe, Hrvate i muslimane da žive zajedno u umjetnoj državi, kako je to nametnuto Daytonskim sporazumima, ili, NATO može ukinuti Dayton i umjesto toga nametnuti »mekanu« podjelu Bosne, dopuštajući da srpski dio potpadne pod Srbiju, a hrvatski pod Hrvatsku, ostavljajući mali muslimanski sektor kao nezavisnu mini-državu. U tom slučaju, vjeruje Friedman, »Srbija i Hrvatska, dvije velike sile u regiji, bile bi odgovorne za stabiliziranje toga prostora, a NATO bi mogao upravljati malim protektoratom oko sarajevske muslimanske mini države«.

Prisiljavajući Bosnu da živi zajedno i točeći novac u tu državu, neće imati djelovanje po Friedmanu. Multietnička će demokracija nastati, a sjaj globalizacije i ekonomske integracije počet će magično djelovati na stabiliziranje »jedino kada drugi problemi budu riješeni - osobito pitanje tko živi unutar kojih granica - i tada će ljudi osjetiti da su slobodni da razmišljaju iznad plemenskih interesa«. Nije slučajno, zaključuje Friedman, što "McDonald"s još uvijek odbija da počne raditi u Bosni«.

Prema tome, kaže Friedman, »pravo pitanje za Bushovu administraciju nije koliko trupa da zadrži u Bosni, već - što Bosna uopće treba biti: Dayton ili demokracija? Ne može biti oboje«.

Friedmanove teze već su izazvale žustru polemiku na stranicama NYT-a. Među prvima je reagirao Wolfgang Petritsch koji upozorava da bi podjela Bosne kako predlaže Friedman bila nagrada upravo onim nacionalistima koji su Balkan gurnuli u okrutni rat. Gdje bi u slučaju podjele, pita Petritsch, živjelo 30.000 Srba i 20.000 Hrvata iz Sarajeva? Muslimani bi bili stisnuti u mini državicu koja bi bila pojas Gaze usred Europe, kaže on i dodaje: »Multietnička Bosna nije iluzija nastala iz ideje dobročinitelja. To je jedini odgovor na rat«.