S puta po Dalekom istoku ministar gospodarstva Goranko Fižulić vratio se rezigniran. Nitko u svijetu nema nikakva interesa za investiranje u Hrvatsku, rekao je, Hrvatska se uopće ne nalazi na zemljovidu međunarodnih ulagača... Ocjena ministra gospodarstva snažno je odjeknula u hrvatskoj javnosti, krajnje senzibiliziranoj za pitanje izravnih stranih ulaganja, godinama izloženoj indoktrinaciji kako će joj inozemni kapitalisti donijeti iskupljenje za nacionalni grijeh izostanka gospodarskog rasta, zapošljavanja i tehnološkog razvoja.

No, već je ministrova izjava nakon povratka iz zemalja pacifičkog oboda raspravu o inozemnim ulaganjima u Hrvatskoj otklonila od pravih pitanja, a pogotovo je to učinila njegova najava na HSLS-ovu savjetovanju da će - kad već ne dolaze spontano - Hrvatska najvećim svjetskim korporacijama redom uputiti ljubazne pozive da dođu ovamo, investiraju i razvijaju svoj biznis na dobrobit hrvatskog, a ne samo američkog, engleskog ili njemačkog naroda. Možda je, dakle, došao trenutak da se o inozemnim ulaganjima u Hrvatskoj kaže prava istina i da se javnosti otkriju pravi razlozi zašto ih nema više i češće. Da Hrvatska stranim ulagačima nije atraktivna, jednostavno nije točno. Hrvatskih oko četiri milijarde dolara izravnih stranih investicija u čitavom dosadašnjem tranzicijskom razdoblju možda nije mnogo u odnosu na gotovo 40 milijardi u Poljskoj, više od 20 milijardi u Češkoj i Madarskoj ili deset milijardi dolara u Rusiji. Ali, s četiri milijarde dolara Hrvatska je već privukla apsolutno tri puta više prekograničnih ulaganja nego Slovenija, dvaput više nego Estonija, Latvija, Litva i Slovačka, za trećinu više nego Rumunjska. Slika je za Hrvatsku još povoljnija kad se u nju unesu relativni podaci, odnosno podatak koliko je privukla stranih ulaganja po jednom stanovniku. Usprkos ratu, međunarodnoj političkoj i prometnoj izolaciji, raspadu socijalističke privrede, gubitku istočnih tržišta i svemu ostalome, Hrvatska je prema inozemnim ulaganjima po stanovniku u gornjem dijelu rang-liste tranzicijskih zemalja. Ponovno, to je upola manje od čeških i mađdarskih dvije tisuće dolara po stanovniku, manje je i od poljskih tisuću dolara, ali triput je više od slovačkih, bugarskih ili rumunjskih tristo dolara, dok se Rusija sa samo 72 dolara izravnih stranih ulaganja po stanovniku s Hrvatskom uopće ne može uspoređivati. Općenito, za inozemna ulaganja u srednje i istočnoeuropske (bivše komunističke) države vrijedi jednostavno pravilo: što dalje od Berlina, to manje ulaganja. Hrvatska je dobila stranih investicija točno onoliko koliko joj po tom pravilu pripada, čak i malo više. Još veća očekivanja stvorena u javnosti bila su, i još su uvijek, posve nerealna i za njih inozemni ulagači nisu ni najmanje odgovorni. Utoliko je Fižulićeva namjera da im uputi zamamne pismene ili usmene pozive zabrinjavajući znak ministrova nedostatka osjećaja za međunarodnu ekonomsku realnost.

Posljednje izvješće Ujedinjenih naroda o prekograničnim ulaganjima (poznati World Investment Report koji je u 2000. doživio deseto izdanje), osim berlinskog poučka, otkriva još jedno neumoljivo pravilo: većina (više od 80 posto) izravnih stranih ulaganja u svijetu sastoji se od preuzimanja i spajanja postojećih poduzeća. Drugim riječima, u četiri od pet slučajeva stranci kupuju ili pripajaju gotove, manje ili više funkcionirajuće tvrtke. Nova se poduzeća osnivaju i nove se tvornice grade ("na livadi") tek u jednoj od pet prekograničnih investicija. Hrvatski slučaj najbolji je dokaz tog pravila. Stranci su u Hrvatskoj kupili ili žele kupiti svako - baš svako - poduzeće koje posluje ili bi moglo poslovati s prinosom na kapital većim od pet-šest posto na godinu: Plivu i sve pivovare, telekomunikacije, sve novine i sve banke, sve hotele i jedinu agenciju. Da je profitabilnih turističkih agencija deset, stranci bi ih sve kupili; daje na tržištu stotinu tvornica cigareta, sve bi bile prodane u istom danu. British-American Tobaccu nije trebao Fižulićev poziv da dođe u Hrvatsku, BAT se za hrvatske pušače već pet godina bori kao lav!

Još više inozemnih ulaganja u Hrvatskoj nema jednostavno zato što u Hrvatskoj više nema profitabilniti biznisa koji bi se mogli prodati. Ako se žele privući novi inozemni ulagači, Hrvatska za njih najprije mora stvoriti uporište. Za istraživanja nekih dalekih i neizvjesnih poslovnih perspektiva dovoljnoje otvoriti predstavništvo. Pouka je strašno jednostavna. Ako želi sudjelovati u međunarodnom, Hrvatska najprije (ili barem usporedno) mora razviti vlastiti kapitalizam: najprije mala, pa srednja, a potom i krupnija poduzeća koja će zorno demonstrirati da se neki biznis u Hrvatskoj isplati.

Hrvatska mora prestati gajiti lažne nade i trošiti svu društvenu energiju na privlačenje milijarde ili dvije maraka stranih ulaganja, a pronaći načina kako će pretvoriti u kapital vlastitih više od 14 milijardi maraka štednje u bankama. Jer inozemni je kapital za razvoj nužan, ali nije dovoljan: u odnosu na Hrvatsku, Slovenija je svoj domaći proizvod u proteklih deset godina udvostručila praktično bez i jednog inozemnog dolara.