Poseban status i privilegije Prvoj obrtničkoj štedionici uživao je nekadašnji ministar vanjskih poslova i pravosuđa Zvonimir Šeparović. Koliko je Pocrnja pomno i dalekovidno ulagao o svoje kadrovske potencijale, najbolje se može vidjeti upravo na primjeru Zvonimira Šeparovića. Prema njemu Pocrnja je bio iznimno obziran i darežljiv, čak i u razdobljima dok nije obnašao visoke državničke funkcije. Štoviše, Pocrnja je sufinancirao Šeparovićeve projekte prije nego li je postao političkim pokajnikom i vratio se pod Tuđmanove skute, dakle u doba kada je bio u političkoj nemilosti. Tako je, među ostalim, u poslovnoj dokumentaciji Štedionice pronađeno pismo Zvonimira Šeparovića od 24. lipnja 1998. godine, dakle u vrijeme kada je bio jedan od najžešćih kritičara politike predsjednika Franje Tuđmana. U njemu Šeparović, nekadašnji ministar vanjskih poslova i budući ministar pravosuđa, zahvaljuje Pocrnji što je financijski pomogao održavanje Prvog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa.

U pismu koje započinje s "vrlo poštovani gospodine predsjedniče Pocrnja, dragi kolega i prijatelju", Šeparović izražava zahvalnost što je Pocrnja spreman platiti troškove boravka Kate Pereković, predsjednice udruge političkih zatvorenika, u Vukovaru. Onako usput Šeparović najavljuje Pocrnji da će mu poslati račun za vijenac u visini od 3.684,4 kune koji je Kata Pereković položila na groblju u Vukovaru, te račun za vožnju taksijem od Zagreba do Vukovara i natrag u visini od 3.000 kuna. Na kraju Zvonimir Šeparović zaključuje: "Podsjetio bih Vas na Vašu obećanu pomoć za voznu kartu zrakoplovom Zagreb-Kyoto-Zagreb putem KLM, na račun Diners International. Vi ste, dragi prijatelju, bili ostali naš najveći podupiratelj na čemu Vam posebno zahvaljujemo. Vjerujemo da ćemo uskoro upriličiti svečanost uručenja pismene povelje Priznanja i Zahvale prema vašem raspoloživom vremenu".

Nakon tako prisnog obraćanja ne čudi što Pocrnja više nije mogao odbiti ni jedan novi prohtjev Zvonimira Šeparovića. A njih, koliko je sada utvrđeno u dokumentaciji Prve obrtničke štedionice, nije bilo malo. Pocrnja je, dakako, mogao biti tako galantan i široke ruke jer se nije razbacivao vlastitim novcem, nego sredstvima štediša. Zbog toga, po svemu sudeći, za Šeparovića, od kada je sklopio prijateljstvo s Pocrnjom, putni troškovi više nisu bili nikakav problem. Kad god mu je ustrebalo, javio se za pomoć Pocrnji. Do sada je u dokumentaciji Prve obrtničke štedionice, i prije negoli je započela ozbiljna istraga, pronađeno nekoliko dokumenata koji dokazuju da je Pocrnja bio iznimno širokogrudan prema svom prijatelju Šeparoviću.

Prva obrtnička štedionica primila je 12. rujna 2000. dopis Generalturista u kojemu se potvrđuje da je na ime gospodina Zvonimira Šeparovića izdana povratna avio karta od Zagreba do Montreala, te da ukupni troškovi stoje 7.730 kuna. Znajući koliko je televizijska novinarka Branka Šeparović utjecajna i koliko znači svom suprugu Zvonimiru, Ante Pocrnja također joj se dodvoravao plaćajući njene avionske karte. Tako je Branka Šeparovič putovala na relaciji Zagreb-Split-Zagreb, a račun je po predračunu 523, 4. veljače 1998. podmirila Prva obrtnička štedionica. Šeparović se Pocrnji, tvrde izvori bliski smijenjenom direktoru Prve obrtničke štedionice, oduživao, među ostalim, i tako da je svojim prisustvom uveličavao otvorenja novih podružnica Štedionice, a odigrao je i važnu ulogu u animiranju njemačkog biznismena Siegfrieda Einhlliga da uloži svoj do novac u Pocrnjinu banku. Šeparović je, naime, već kao ministar pravosuđa bio uvaženi gost na prijemu koji je Pocrnja priredio u Zagrebu za Einhelliga, štoviše održao je čak jedan vatreni govor, nakon kojega za Nijemca više nije bilo nikakve dvojbe. Kada su Pocrnjini prijatelji tako uvažene ličnosti kao što su ministar pravosuđa i članovi najviših sudskih instanci u državi, tada je zasigurno riječ o kredibilnom poslovnom partneru s kojim se sa sigurnošću može ući u posao.

Siegfriedu Einhelligu nije bilo ni na kraj pameti da Pocrnja kupuje prijateljstva novcem štediša svoje banke. Čak bi se to, s poslovnog, a ne moralnog stajališta, možda i moglo tolerirati da je riječ u uspješnoj Štedionici, te da su se ti troškovi podmirivali iz profita. No Pocrnja je sve plaćao iz štednih uloga, pa je prava sreća što se našao Einhellig koji je sa svoja 22 milijuna maraka podmirio sve troškove Pocrnjine rastrošnosti, nezakonitog i nesolidnog poslovanja.

Premda prava istraga još nije ni započela, već sada se, na temelju prikupljenih podataka, može sa sigurnošću utvrditi da je sasvim neprilično da se sucima Vrhovnog, Upravnog i Trgovačkog suda odobravaju krediti prema posebnim, povlaštenim uvjetima, da im se plaćaju troškovi ljetovanja i putovanja ili pak honoriraju intelektualne usluge. Sve je to sasvim dovoljno da se dovede u pitanje njihov moralni kredibilitet za obavljanje tako visokih dužnosti jer je Pocrnjina galantnost očito imala utjecaja na sudske institucije u kojima su oni djelovali i jer se time potvrđuju nagađanja o korumpiranosti i mitu među pravosudnim institucijama. U istrazi će se zasigurno vrlo brzo otkriti na što je Pocrnja uložio novac koji je dizao u "cashu" na blagajni Štedionice, preko kreditnih kartica ili na dntgi način izvlačio iz Prve kreditne štedionice. Upućeni tvrde da je dio vjerojatno prešao u ruke onih koji su Pocrnji godinama omogućavali da neodgovorno i rastrošno raspolaže sredstvima Prve obrtničke štedionice.