Novi list: 06. 02. 2001.
Gojko Šušak i armija patuljaka
Dražen CIGLENEČKI
Bivši visoki državni dužnosnici nerijetko se danas žale kako doživljavaju raznovrsna šikaniranja. Po njima, na djelu je sam goli revanšizam. Međutim, pogleda li se bolje, njihova situacija uopće nije takva da bi trebali izazivati samilost. Ako ih se pritisne s nekim kosturom iz HDZ-ovog ormara, dovoljno je odgovoriti: nisam ja, kriv je Gojko Šušak. I to pali.
Istina, Josipa Manolića nitko nije pritisnuo zbog činjenice da neki zagrebački bombaši iz 1992. godine, iako otkriveni, nikada nisu procesuirani. Manolić se sam javio da objasni kako je eksploziv na Zrinjevcu u blizini američkog veleposlanstva podmetnuo časnik HV-a. No, tvrdi, Šušak je is
tragu stavio ad acta.I procesuiranje Tihomira Oreškovića stopirao je bivši ministar obrane, još 1991. U oba slučaja ni članovi Vlade demokratskog jedinstva ni pripadnici ostalih dijelova vlasti tu ništa nisu mogli. Ni u MORH ni u BiH nitko mu se nije mogao miješati. Šuškova je riječ, malo je reći, bila zakon. Makar je u to vrijeme figurirao kao drugi čovjek u državi, čak se, eto, ni Manolić nije Šušku usudio suprotstaviti.
Svi su se naviknuli na ministrovu svemoć i nisu mu pravili probleme. Radili su unutar svojeg suženog djelokruga, a kad im je Šušak dao do znanja da u nešto ne diraju, digli bi ruke. Ponudili ostavke, dakako, nisu, jer, Bože moj, da su oni otišli sve bi otišlo k vragu. Zato si sada daju oduška. S mrtvim se čovjekom puno lakše nose. Iz d
anašnje im se perspektive Šušak vjerojatno više ne čini takvim baukom.Pokojni je Tuđmanov jaki čovjek, u to nema sumnje, bio značajna prepreka uspostavljanju Hrvatske kao demokratske i pravne države. Samo, oni koji su zbog nedostatka osobne hrabrosti ili nečeg drugog to uglavnom mirno promatrali, nisu pozvani da o tome danas govore.