Ovog će tjedna Hrvatski sabor raspravljati o provedbi Daytonskog sporazuma u Bosni i Hercegovini, a Forum Hrvata susjedne države organizira u Zagrebu okrugli stol na temu "Ustrojstvo hrvatskog entiteta u BiH stvarnost ili fikcija?". Šlagvort raspravama sigurno će dati i neuspješan posjet saborske delegacije Sarajevu.

Posjet je neuspješan prije svega zato što se Ustavni sud BiH proglasio nekompetentnim sugerirati izmjenu izbornih pravila prema kojima Hrvati u Federaciji BiH više ne biraju isključivo sami svoje nacionalne zastupnike (kao što ni Bošnjaci ne biraju više sami svoje), a kako je to tražio HDZ BiH, novoosnovani Hrvatski narodni sabor a u Sarajevu i, posve otvoreno, Tomčeva saborska delegacija. Ustavni sud to nije uslišao, nego se radije priklonio politički osmišljenim izbornim pravilima visokog predstavnika u BiH.

Posjet hrvatske delegacije bio je dogovoren mimo uobičajenih međudržavnih regula (iako su delegaciju primili svi relevantni politički čimbenici u Sarajevu), a tempiran je s jasnom namjerom da se političkim pritiskom pokuša izlobirati drukčija odluka Ustavnog suda, pa i da se hrvatskoj javnosti najkonkretnije pokaže "da se učinilo sve što se moglo". Ništa uspješniji nije bio ni posjet predsjednika Sabora Zlatka Tomčića Banjoj Luci, gdje se razgovaralo o ideji "održivog povratka" u BiH, osobito u Republiku Srpsku. Poznato je da se tamo Hrvati ne vraćaju.

Male hrvatske stranke u BiH (NHI, republikanci, HSS), osobito sarajevski mediji, interpretirale su da je saborska delegacija u Sarajevo došla dati potporu HDZ-u BiH, a čini se da su ih s jasnom naklonošću primili jedino hadezeovci i Alija Izetbegović koji je sada, nakon što je SDA detroniziran i nezaustavljivo tone, za stvaranje velike bosanske koalicije na razini Federacije i države BiH, koja bi okupila sve bitne stranke pa oporbe praktički ne bi ni bilo.

Neuobičajen je način na koji se hrvatska delegacija tako posve otvoreno umiješala u poslove druge države, makar to bila i daytonska Bosna koja je pod bjelodanim međunarodnim protektoratom. Ne trebaju čuditi medijske reakcije i prosvjed tridesetak ljudi u Sarajevu već i zbog sastava delegacije. Bio je u njoj posve nedaytonski kadar - Milan Kovač, nekadašnji Tuđmanov ministar za BiH koji je zdušno provodio politiku pripajanja Herceg Bosne, a daleko od Kovača, nije ni Mate Granić koji, ma što da je o Bosni i Hrvatskoj kriomice mislio, u funkciji vanjskopolitičkog ministra morao je u praksi činiti isto što i Kovač.

Pa kako bi netko u Sarajevu i mogao zaključiti da je nova hrvatska vlast promijenila politiku prema BiH?

BiH je jedna od crnih točaka relativno uspješne nove hrvatske vanjske politike. Nakon što je predsjednik Mesić otišao u svoj prvi međunarodni posjet u Sarajevo, gdje je toplo dočekan kao da je kakav muslimanski velikodostojnik, uslijedio je Račanov hladniji posjet, opterećen jednim zaumnim novinarskim pitanjem o hrvatskoj državnoj isprici BiH. Pravog projekta novih odnosa Hrvatske i BiH Piculina administracija nema, pa se onda mimo te nepostojeće politike, u situaciji kad sedamdesetak posto hrvatske populacije u BiH i dalje glasuje za HDZ, pušta Tomcu da, gotovo na svoju ruku, i za svoje domaće potrebe, podgrijava liniju hrvatske nacionalne podrške.

Naravno da se hrvatska politika prema BiH, odlaskom Tuđmana i HDZ-a s vlasti, promijenila. Ali - tako da je gotovo sve ostalo isto. Zaokret je u tome što danas malo tko i razmišlja o pripajanju zapadne Hercegovine Hrvatskoj.

Naspram ranijih aspiracija i posezanja, u početku se htjelo pokazati kako nas stanje u drugoj državi zapravo ne zanima, i to je, kao bitna promjena, bilo politički vrlo značajno. Trebalo je to podržati. No, iako financijski kanali presušuju, ipak se i dalje plaćaju vojne strukture Herceg Bosne. Pupčanu vrpcu Hrvatska siječe postupno jer Račanova vlada inače nije za šok-terapije. Čini nam se daje jedina politika prema BiH da se što bezbolnije, lakše i tiše Hrvatska izvuče iz svega što je zakuhano i stalno se iznova kuha u bosanskom loncu.

Udio Hrvata u ukupnoj populaciji BiII spušten je s predratnih sedamnaest na sadašnjih desetak posto. Treba im pomoći depolitizacijom, ako možemo nazvati politizacijom onaj utjecaj kojije hrvatska politika u posljednjih desetak godina imala na Hrvate u BiH. Ljudima svoje nacionalnosti u susjednoj državi, u kojoj su oni i jedan od konstitutivnih naroda, treba pomagati na način na koji moderne europske države pomažu svojim manjinama u njima susjednim zemljama. One to čine putem privrede, promicanjem nacionalne kulture, putem sporta. To je politika modernih standarda. Nacionalna povijest i mitovi traju posvuda, ali nisu bitni u politici i od njih se ne živi.