Ako se potkraj tjedna Milošević uistinu probudi u haškom zatvoru, zatvorit će se krug koji je počeo na Kosovu nedugo nakon Titove smrti, nastavio se Srboslavijom, ratom u Sloveniji, Hrvatskoj i u BiH, pa opet na Kosovu. Međunarodna je izolacija SRJ bila prva ozbiljna kazna, ali osjetili su je ponajprije građani. Osjetili su i NATO-ov pokušaj da Miloševićev režim bombama i raketama privede k pameti, nakon čega je počeo mirovni proces na Kosovu, a žrtve se počele pretvarati u osvetnike. Rastegnuli su ruke po jugu Srbije koji i u Bruxellesu i Washingtonu shvaćaju kao trenutačno najopasnije područje u Europi. U međuvremenu je Miloševićev režim pao - jedino pravo iznenađenje.

Takav je kratak sadržaj drame u Miloševićevoj režiji i izvedbi. Nasljednicima je ostavio korumpiranu, prezaduženu, (polu)mafijašku državu, kako priznaje vođa jugoslavenske diplomacije Goran Svilanović. Državu koja se raspada na jugu (Crna Gora) i na jugoistoku (Kosovo), a tinja i na jugozapadu (Sandžak) i sjeveru (Vojvodina). Zato se nekima koji su preživjeli Miloševićev režim čini da Zapad nakon besmislenog bombardiranja SRJ pokušava umiriti savjest privođenjem Miloševića u Haag. Kao da Milošević postoji zbog haškoga suda, a ne haaški sud zbog Miloševića.

Riječ je i o nužnim milijunima dolara koje očekuju gladna usta i umrtvljena srpska proizvodnja, o čemu su nedavno u Palači federacije razgovarala izaslanstva američkoga kongresa i MMF-a. A ponajprije o zauzdavanju strasti između svih sukobljenih strana da bi se napokon dokončalo nasilje koje potkopava mirovni proces na Kosovu, a sad već i na jugu Srbije. I nova američka administracija još ne razmišlja o tomu da njezini vojnici odu s Balkana, kako je na washingtonskom susretu sa srpskim premijerom Đinđićem izjavio državni tajnik Powell. Tako je sad Beograd na potezu. Što prije mora shvatiti koliko je Haag značajan dio mirovnoga plana. Očito ga neće moći nadomjestiti pomirljivim prijedlozima Albancima i sličnim potezima, piše Peter Potočnik.