U posthladnoratovskom svijetu, Mediteran je od stanovite periferije europske sigurnosti postao važno strategijsko područje, izazov europskoj sigurnosti i sudar različitih pogleda na vrste i središta opasnosti. Amerikanci mediteranske izazove sigurnosti prvenstveno sagledavaju u još nesređenim tursko-grčkim odnosima, na Bliskom istoku i putu prema Golfu. Za planere europske politike, posebice iz zemalja poput Španjolske i Francuske, u središtu su zanimanja zemlje Magreba. Tako se razvija podjela na istočni Mediteran, kao američku preokupaciju i zapadni Mediteran kao sferu interesa Europske unije. Iako ima nekih točaka koje su izvan tih podjela. U tim su podjelama tri glavna politička aktera: američka politika, politika Europske unije i ruska politika. Oni će za svoje akcije na tim prostorima tražiti saveznike, uporišta ili neke nove partnere.

Politika SAD-a na Mediteranu polazi od postavke da je nemoguće izolirati tu regiju od NATO-a. Američke vojne baze, stvorene u godinama Hladnog rata na bitnim strategijskim točkama konkretan su izraz američkog interesa za Mediteran. Rusija, zaokupljena golemim političkim, gospodarskim i socijalnim problemima, ne vidi se više kao bilo kakva prijetnja Americi, pa ni europskom prostoru. Nestabilnosti na području bivših sovjetskih republika i Balkanu izazivaju posebnu pozornost i to u svezi s američkim interesima prodora na Istok i održavanja odnosa na Mediteranu.

Prepuštajući EU-u aktivnosti oko zapadnog Mediterana, američka je politika bila i ostala primarno zainteresirana za istočni dio Mediterana, koji se našao u stanovitoj opasnosti upravo raspadom Jugoslavije. Američka je politika u početku tvrdila da se u Jugoslaviji radi o europskom pitanju i da rješavanje treba prepustiti Europljanima, međutim, kako se sukob rasplamsavao, kad su nastale opasnosti da dođe do novih podjela na Balkanu, zbog rata u BiH, na scenu je stupila američka politika koja je Daytonskim sporazumom cementirala kraj rata, ali i naznačila snažan ulazak na Balkan. Intervencija protiv Jugoslavije 1999. godine i pokretanje velike NATO mašinerije pokazali su američku mogućnost djelovanja u sklopu zajedničkog euroatlantskog mehanizma i solidarnog okupljanja saveznika, a bilo je između ostalog uvjetovano stanovitim opasnostima da bi se konflikt s Kosova mogao prebaciti na istočni Mediteran te da bi mogao izazvati nove podjele među članicama južnog krila NATO-a.

Američko ukopavanje na Balkanu sasvim sigurno je dugoročno i u funkciji je vojnog i političkog smirivanja stanja. I u funkciji suzbijanja nekog drugog utjecaja - možda ruskog - i osiguravanja svog strategijskog pravca prema Istoku. Smirivanje odnosa Grčke i Turske aktivno podržava američka politika, što bi trebao biti znatan doprinos smirivanju stanja u NATO redovima. U tim će okolnostima biti lakše kontrolirati zbivanja na crnomorskom području i suzbijati eventualne opasnosti koje dolaze s Kavkaza. Područje Golfa i Centralne Azije ostaju daljnje točke mogućeg američkog dosega. Imajući na umu američku nazočnost na Mediteranu, NATO, kao i sadašnje novo američko pozicioniranje na jugoistoku Europe, očito je da će američka politika biti i dalje glavni vojni akter izvanjskoga djelovanja. Amerika će stalno pratiti i razvoj glavnih vojnih opasnosti na Mediteranu: proliferaciju oružja za masovno uništavanje i razvoj terorizma te djelatnosti različitih islamskih i ekstremno nacionalističkih grupacija.

Europska unija, zahvaljujući europskim mediteranskim članicama, usmjerila je pozornost na zapadni Mediteran. Pokrenuti su stanoviti instrumenti zajedničkog dijaloga: 5+5, a poslije je došlo i do konferencije u Barceloni, na kojoj je lansirana ideja o euromediteranskom partnerstvu i potrebi sudjelovanja u zajedničkom prosperitetu. Time su donekle ublaženi glasovi koji stalno operiraju s opasnošću s Juga, iako bi se s mnogo više vjerojatnoće moglo govoriti o opasnosti nekih novih nestabilnosti Jug-Jug i poremećaja koji bi se posredno mogli osjetiti u Europi. Cilj mediteranske politike EU-a je pružiti gospodarsku pomoć, otvoriti ekonomski dijalog i liberalizirati trgovinu, sve to u sklopu euromediteranske ekonomske zone. Koncentrirajući se pretežito na Magreb, EU je preko četiri mediteranske članice stvorila kanale novog komuniciranja, stvarajući početne uvjete za izgradnju kooperativne sigurnosti. Aktivnost EU-a pokazuje da je vjerojatno s izgradnjom europske sigurnosne i vanjske politike - CSFP - nastupio trenutak kada EU smatra da neka kooperativna sigurnost sama po sebi nije dovoljna.

Podržana američkim saveznkom, nova politika EU-a može djelovati u svim situacijama bilo da se radi o nekim budućim sukobima Jug-Jug ili o eventualnoj opasnosti koja bi mogla nastati planiranjem nekog napada s Juga na Sjever, što se ipak čini malo vjerojatnim. Ruska politika na Mediteranu danas je u sjeni nekadašnjih sovjetskih političkih, vojnih i gospodarskih aktivnosti. Od potpunog pridobivanja prijateljskih zemalja na južnim obalama Mediterana, pružanja pomoći i gradnje velikih objekata, isporuka vojne opreme i naoružanja - uključujući raketne sustave, ravnopravnog partnera u rješavanju arapsko-izraelskog sukoba i zemlje koja je imala svoju eskadru na Mediteranu, Rusija je zadržala vrlo malo. Njezine političke mogućnosti akcije bitno su smanjene, stanoviti utjecaji postoje u Siriji i Libiji.

Promatrajući američko djelovanje na Mediteranu, koje se posebno razvilo od Daytona, stacioniranje američkih vojnika u novim vojnim bazama, manevre VI. flote u Crnome moru s ukrajinskom mornaricom te nastojanja američkih kompanija da što više prodru u Centralnu Aziju u potrazi za naftom, plinom zlatom i pamukom, ruska politika može samo pratiti taj veliki proces promjena u nemogućnosti da ga zaustavi ili da mu se suprotstavi. Ruska diplomacija pokušava ukazati da su euromediteranski dijalog kao i deklaracija iz Barcelone preuski. U Moskvi se tvrdi da bi bilo mnogo bolje aktivirati OESS.

Očito je da je za Mediteran, ali i za Zapad, bitno što prije pronaći strategiju ulaza, a ne razmišljati o izlaznim strategijama s točki gdje već postoji stanovita zapadna nazočnost (Balkan). U tom bi sklopu Zapad kao glavni budući akter trebao izgraditi jedinstvenu mediteransku strategiju koja ne bi išla na dupliranje određenih rješenja i koja bi jasno zacrtala određene akcije i njihovu dinamiku. Izgradnja nekog vlastitog sustava mediteranske sigurnosti ili pak očekivanja da će na Mediteranu samostalno nastati neki institucionalni izvorni oblici regionalne suradnje, nerealna su. Zato je nužno da upravo vanjski akteri budu snažno uključeni u sve inicijative kojima se ova regija može približiti europskoj.