Poslije višegodišnjih razgovora, prigovora i višemjesečnih žučnih rasprava, u četvrtak je konačno donesen Zakon o HRT-u. Riječ je o jednom od ključnih zakona koji bi trebali osigurati i odrediti mjesto i ulogu elektronskih medija u našem društvu, demokratizirati ih, osamostaliti i odvojiti od politike. Zašto je Zakon o HRT-u toliko važan, zašto smo toliko vremena utrošili na njegovu izradu i zašto su nam baš zbog toga zakona neprestano prigovarali predstavnici Vijeća Europe i mnogi, mnogi drugi?

Televizija je posve sigurno najmoćniji medij današnjice. Tko ima televiziju, ima i moć, a vrijedi i obrnuto. Zato su tijekom prošlih desetljeća političari nastojali biti što bliže Televiziji, pa i javno i potajno diktirati što će se, koliko, kada i kako prikazivati na ekranima. Zato su u Vijeće HRT-a najčešće i birani ljudi koje je bilo lako i mekano modelirati, prema potrebi. Zato je sad bilo nužno i zakonom osigurati da izbor ljudi u Vijeću HRT-a bude nepristran i što je moguće dalje od političkog utjecaja. Po novom Zakonu, buduće nepristrano Vijeće trebalo bi imati ključnu ulogu u kreiranju programa. Bit će sastavljeno uglavnom od predstavnika udruga i javnih institucija, a po jednoga člana birat će predsjednici države, Sabora i Vlade.

U svibnju će Hrvatska radiotelevizija, čini se, posljednji puta zajedno slaviti 75. obljetnicu radija i 45. obljetnicu televizije, jer je novim Zakonom o HRT-u za 2002. godinu predviđeno njihovo razdvajanje. Iz velikog HRT-bratstva, kao samostalna jedinica odvojit će se i Odašiljači i veze i to već do kraja godine. O osamostaljenju Odašiljača i veza vodile su se dugotrajne rasprave s mnoštvom iskri koje su frcale na sve strane. Zakon je donesen, ali pitanja su ostala. Kako će Odašiljači djelovati samostalno? Koliko će Televizija plaćati uslugu odašiljanja programa? Hoće li imati povlašten položaj s obzirom na to da je najvećim dijelom baš Televizija gradila i financirala odašiljače? Kakva je budućnost Odašiljača s obzirom na digitalno emitiranje? Zbog toliko neriješenih pitanja, vidljivo je da je Zakon, iako je rađen dugo i predugo, izglasan na brzinu, više pod pritiskom nego zato što su u njemu, makar i na papiru, riješeni osnovni principi funkcioniranja i rada na HRT-u.

Zakon o HRT-u odredio je da se program Hrvatskog radija bar u skoroj budućnosti emitira (kao i sada) na tri mreže, pa je tako osigurano cjelovito emitiranje Trećeg programa koji je bez konkurencije, iz jednog jedinog razloga: jer je jedini kulturno-znanstveni radijski program u nas. S Televizijom paralela nije moguća, jer će Hrvatska televizija od sada emitirati na dva programa, a Treći program će se privatizirati. Koliko ima kandidata za pokretanje komercijalne, privatne televizije na sadašnjem Trećem programu, kakav će program ponuditi i koliko će tim programom tko dobiti, a tko izgubiti, tek će se pokazati.

Zakon o HRT-u je donesen. Forma je ispunjena, ali tek će se vidjeti hoće li se i kakvim sadržajem ispuniti taj okvir. I pokazati jesmo li uopće spremni novi zakon popraviti, doraditi i oživotvoriti, jesmo li dorasli demokratizirati društvo, pa i medije. Jer, javno i samostalno djelovanje Televizije, bez utjecaja politike kao i demokratizacija cjelokupnog društva ne provodi se na papiru. Te procese nemoguće je odrediti i zajamčiti bilo kakvim zakonom.