ZAGREB, 12. veljače - Kad bi svaki od 92.000 registriranih obrtnika u Hrvatskoj uspio zaposliti u prosjeku još po jednog radnika, otvorilo bi se stotinjak tisuća radnih mjesta. S tim se računa u planovima gospodarskog razvoja zemlje jer obrtnici i sitni poduzetnici (prema službenoj statistici) zapošljavaju ukupno oko 115.000 ljudi, a razvojem posla i uz povoljnije zakonsko te gospodarsko okruženje mogli bi nedvojbeno osjetno više. Kako bi se stvari ubrzale, lani je utemeljeno i posebno Ministarstvo za obrt, malo i srednje poduzetništvo, nude se krediti, pomoć domaćih i stranih specijaliziranih stručnjaka... Ali, umjesto otvaranja novih radnih mjesta, obrtnici i dalje sve češće stavljaju ključ u bravu. To ne bi bilo ništa neobično kad bi, zbog nezaustavljivog razvoja tehnologije, neke stare struke izumirale i kad bi ih istodobno nadomjestile nove, profitabilnije.

Međutim, prema podacima Hrvatske obrtničke komore (HOK), primjerice samo u 2000. godini odjavljeno je 16.748 obrta. A prema podacima Zavoda za platni promet, krajem prosinca bili su blokirani računi 32.234 obrtnika s iznosom nepodmirenih obveza većim od 2,38 milijardi kuna! Zbog usporedbe, stručne službe HOK-a navode kako je u istom mjesecu 1999. godine u blokadi bilo 29.458 obrtnika, a nepodmirene su obveze iznosile dvije milijarde i sedam milijuna kuna. Jezikom statistike, nepodmirene su obveze porasle za 15 posto, a broj blokiranih računa za devet posto.

Ako se na obrtništvo pogleda iz ovog ugla, ispada da smo sve dalje od željenog razvoja, a ovim podacima zapravo su obuhvaćeni samo obrtnici koji svoje žiro-račune imaju u ZAP-u. Izravna posljedica višemjesečnog neplaćanja obveza, primjerice, doprinosa za zdravstveno osiguranje bila je nedavna odluka HZZO-a kojom je za oko 28.000 obrtnika zdravstvena skrb ograničena samo na hitnu medicinsku pomoć. Ista bi sudbina zadesila i njihove zaposlenike da ih ne spašava svojedobna odluka Ustavnog suda. U njoj se navodi da zaposleni nisu krivi ako poslodavac ne uplaćuje doprinose pa zbog toga ne smiju biti ni »kažnjeni«. Ali takav stav brojne nesolventne obrtnike samo je potakao da doprinos i dalje ne uplaćuju za uposlene, ali da ga ipak plate za sebe! Jedno je sigurno: kad- tad svi će se doprinosi morati platiti. Umjesto paušalne osude takvog ponašanja, po obrtništvo, poreznike i gospodarstvo korisnije bi bilo istražiti zašto se sve to događa u vrijeme kad se u većini najrazvijenijih zemalja taj dio nacionalne ekonomije smatra najpouzdanijim izvorom radnih mjesta i poreznih prihoda.

Na moguće uzroke i brojne teške posljedice sadašnje besparice, neplaćanja obveza, lanac financijske nediscipline koji posebno pogađa upravo sitno poduzetništvo i klasičan obrt, u posljednje je vrijeme u više navrata upozorio i HOK. Naime, posve je izvjesno da se ni moderan i produktivan obrt više ne može oslanjati samo na »zlatne ruke« iskusnih majstora, već treba ulagati u strojeve, automatizirane linije, elektronske dijagnostičke uređaje i slično. Međutim, kako ulagati kad se ne uspijevaju podmiriti ni dospjele financijske obveze? HOK upozorava da dosadašnjim kreditnim linijama nisu bili obuhvaćeni postojeći obrtnici. Stoga je, primjerice na zagrebačkom području, gdje je najviše obrtnika ( i dužnika!), pokrenuta akcija da se uvede i posebna kreditna linija za financiranje dugova zdravstvenom i mirovinskom osiguranju. U tom sklopu određeni bi se iznosi odvojili za modernizaciju poslovanja. Bez obzira na različite stavove kojem bi od ta dva cilja trebalo dati prednost, krajnje je vrijeme da se učini nešto konkretno. Čini se da će ova posljednja zamisao HOK-a uroditi plodom jer, kako tvrde, »naišli su na razumijevanje i kod lokalne (samo)uprave« pa čak i - banaka!

- Od obrtništva se mnogo očekuje, u praksi premalo konkretno poduzima za ozdravljenje tog dijela gospodarstva. Zato nije čudno što u Europi jedna obrtnik ima u prosjeku tri do četiri zaposlena, a u Hrvatskoj prosječno 1,3 radnika - kaže Stjepan Šafran, predsjednik HOK-a. Prema njegovim riječima, relativno visoki porezi i doprinosi glavni su krivci za mali broj zaposlenih radnika u obrtu. Ali stanje bi se čak i u takvim prilikama bitno popravilo kad bi se veliki sustavi okrenuli pojačanoj suradnji s malim poduzetnicima. Takvih poticaja ima, ali još su daleko od sklapanja čvrstih poslovnih aranžmana.

- To je istina, ali rada na crno ima i u najrazvijenijim europskim zemljama, gdje su kazne za takvu ilegalnu djelatnost puno više. Rješenje treba tražiti u općem snižavanju poreza, a povećanju kazni, pa se tako rad na crno jednostavno neće isplatiti, a i s manjim porezima poreznici će na kraju ipak ubrati ukupno više novca - tvrdi Stjepan Šafran.