Hrvatska počinje sličiti Srbiji od prije petnaestak godina, kada su krenule Miloševićeve provale nacionalističkog bijesa. Prema skupu koji se u nedjelju dogodio u Splitu HDZ-ovi mitinzi u vrijeme Franje Tuđmana bili su kamilica. Barem izvana. On je taj krik i bijes uspijevao držati pod kontrolom, jezdio je na krijesti tih raspoloženja, ali je njihovo javno demonstriranje znao obuzdavati. Za razliku od Tuđmanove dvolične igre, sada je sve javno i transparentno, demonstranti najavljuju: kada oni opet dođu na vlast počistit će sve što su prije deset godina propustili.

Između govornika i na skupu isčitane Deklaracije postoji duboka suglasnost. Ako bi bilo po njihovom, značilo bi to zbogom demokratskoj i pravnoj državi za mnogo godina. “U ovoj zemlji mi odlučujemo”, grmio je general Bobetko, zaboravljajući da u demokratskim državama odlučuje većina, na izborima. A na izborima većina je odlučila da Bobetko i njegovi politčki drugari ostaju u manjini, mandat za upravljanje državom povjeren je drugima.

Pitanje je kako će se po brojnosti uspješan ali po porukama katastrofalan miting na koncu iskoristiti. Najavljuje se pohod na Zagreb. Vlast se u Splitu ne može srušiti to se može obaviti samo u Zagrebu. Ali Zagreb nije isto što i Split, organizatori se boje da bi u metropoli mogli podbaciti. Juriš na Zagreb možda je u nečijoj glavi zamišljen kao marš na Rim, kojim je Mussolini došao na vlast. lako neznatna politička snaga, njegovi su fašisti pohodom na Rim uskočili u sedlo vlasti. Benito sastavlja vladu i počinje avantura koja će 1943. okončati kapitulacijom Italije i nešto kasnije Mussolinijevim strijeljanjem.

Procjena je da se u tom slučaju nikakva intervencija međunarodne zajednice ne može očekivati. Udar u Hrvatskoj nitko u svijetu neće poduprijeti, ali se nitko zbog toga neće previše ni uzbudivati. Sve će se karte staviti na Srbiju. Nastave li se desničarski derneci, nije nemoguće da nas na putu u Evropu i Beograd pretekne. Čini se zaista da u Hrvatskoj još ništa nije riješeno.